Amanda Marcotte: Blog za dan prava na izbor*: zašto mizoginija?

Prijevod teksta objavljenog ovdje. Samo je zagrebana površina problema i neki su primjeri pojednostavnjeni, ali daje dobre smjernice za daljnje propitivanje i kritiku postojećih društvenih odnosa te općeprisutnog ženomrstva, pogotovo u svjetlu rasprava oko prava na pobačaj. Tu bi bilo korisno spomenuti i neimenovanu (ali opisanu) zavist prema maternici i sposobnosti žena da rode te posljedično negiranje njihova osobnog izbora, tj. mogućnosti da odluče ne roditi (u tekstu s naglaskom na mogućnost samostalne odluke o namjeni maternice, pa tako i o pobačaju), ali o tom potom. Bit će još riječi o tome.

Ovaj post služi ispitivanju mizoginije. Kad sam započela s pisanjem bloga prije gotovo pet godina, nisam zbilja shvaćala u kolikoj je mjeri mizoginija bila glavni, vjerojatno jedini pokretač anti-choice pokreta. Dijelom zbog toga što mi je mizoginija vrlo zbunjujuća. Jednostavno, nema baš smisla u mržnji prema ženama, ali nakon godina tijekom kojih sam se bavila time i proučavala protivnike izbora te imala interakcije s njima, moram zaključiti da je to njihova motivacija. Pogledajte ovaj video**, na primjer, i ono što vas zbilja iznenadi jest to da svi u videu isijavaju prijezir prema ženama koje, prema njihovu poimanju, djeluju glupo, slabo i naprosto mole da ih se siluje ako prevrše mjeru.

femalemysogynist

Ako serem s tobom po drugim ženama, hoćeš li me onda tretirati kao da imam vrijednost?

Druga stvar koja će vas izenaditi je da su svi u videu, usprkos svojoj mržnji prema ženama – zapravo žene. Nema sumnje da je ovo 100% proračunato kako bi se mizoginom pokretu pružilo pokriće, iako je naravno ženska mizoginija itekako poznat fenomen. A budući da sam žena, mogu dosta dobro pretpostaviti u čemu leži privlačnost ženske mizoginije. Muškarci te emotivno nagrađuju za nju (i rijetko ti se suprotstavljaju jer tvoja ženskost ti je pokriće), dobiješ osjećaj superiornosti nad cijelim svojim rodom, a ponekad i financijsku nagradu. Vjerovanje u mitove o silovanju omogućuje ti da smatraš kako nikad nećeš biti silovana, a protivljenje pravu izbora daje ti osjećaj da si moralna osoba jer nisi drolja. Kužim.

No u zadnjih pet godina otkrila sam da lice žene, kako ga prikazuje anti-choice pokret, dovodi u zabludu. Većina anti-choice luđaka koje sam susrela heteroseksualni su muškarci, i sve do jednog imali su Velikih Problema sa ženama. (Naravno, to je grupa nastala samoselekcijom, jer nikog toliko ne privlači ideja da se zajebava sa mnom kao muškarce koji imaju Velike Probleme u pogledu žena.) Mislim da mi je to iskustvo, ma koliko mučno bilo, pružilo neke uvide zašto je toliko hetero muškaraca mizogino, čak i ako im se žene navodno toliko sviđaju da žele biti s nama. Društvenim uređenjem ženama je predodređeno da budu inferiorne muškarcima i često u servilnoj ulozi. Ali istovremeno seksualna privlačnost čini muškarce osobito ranjivima prema ženama, što škodi egu. Naposljetku, ako se od žena očekuje da su u servilnoj ulozi, ali i dalje imaju pravo da te odbiju, to mora da izluđuje. Širok aspekt društva organiziran je oko toga da postavlja žene na njihovo mjesto kako bi se ova situacija korigirala za nesigurne muškarce. Sjetite se mjesta kao što je Hooters, gdje te oskudno odjevene žene doslovno služe, i shvatit ćete o čemu govorim. Taj problem pogon je za ratove oko reproduktivnih prava. Prema mojem iskustvu relativno sigurni muškarci ili se strastveno zalažu za pravo na izbor ili smatraju da to nije njihov problem jer se radi o ženskom tijelu i stoga ženskom pitanju.

feminism-rape-feminism-tattoos

Zanimljivo da je seks neodoljiv ljudski nagon kad muškarac siluje ženu, ali kad žena zatrudni i želi pobaciti, trebala je biti pametnija i razmisliti dvaput prije nego što se išla seksati ako ne želi dijete.

Trudnoća ima snažno simboličko značenje za ljubitelje patrijarhata, i to ne samo zato što je to proces u kojemu pravimo nove ljude. Ona se tumači i kao biološki dokaz da žene postoje radi muškaraca, a naše metaforičko shvaćanje trudnoće to i odražava – muškarce se doživljava kao kuhare koji stavljaju tijesto u pećnicu ili vrtlare koji siju sjeme u pasivno tlo. Dogma katoličke crkve o kontracepciji odražava to gledište – sve te velevažne govorancije o tome kako kontracepcija postavlja zid između vjenčanih ljudi fin je način za poručiti da kontracepcija sprečava potpuno potčinjavanje ženina tijela manipulacijama njezina muža. (To što mnogi muškarci radije ne bi riskirali trudnoću svaki put kad se seksaju čini se da ne mijenja uvjerenje anti-choice luđaka kako je kontracepcija kastrirajuća za muškarce.)

Protivnici prava na izbor vole se braniti od optužbi za mizoginiju tvrdnjom da samo vjeruju u to kako život počinje začećem. Ono što ne shvaćaju jest da je tvrdnja „život počinje začećem” mizogina. Njome se briše uloga žene u pravljenju novih ljudi, i tvrdi se da je jedini trud koji se prizna onaj trud koji je muškarac uložio u ejakulaciju. Pobačaj je zastrašujuć jer podsjeća na to da muškarci zapravo ne prave bebe, nego da žene prolaze kroz proces koji traje devet mjeseci i ako žena odluči prekinuti taj proces, bebe neće biti. Što je prilično jasan dokaz da muškarci ne prave bebe. No to je u izravnoj opreci s mizoginim vjerovanjem da su samo muškarci stvarno sposobni raditi poslove koji vrijede. Zbilja, trebalo bi biti bjelodano očito da žene prave bebe, a ne muškarci, ali psihološko skretanje naše pažnje s te istine razlog je zašto uopće imamo patrijarhat i tradicije davanja imena djeci prema njihovim očevima, a ne majkama, kao da su očevi ti koji nose zasluge za pravljenje bebe. Teško mi je čak i napisati ovaj odjeljak jer znam da tvrdnja poput „Očito, bebe dolaze od žena koje priskrbljuju sav materijal i energiju osim 50% DNK” neće biti pozdravljena s oduševljenjem. To je možda bona fide tabu.

Ono što ne shvaćam jest zašto je ikoga jebeno briga. Jednostavno ne razumijem razine nesigurnosti koje tjeraju muškarce da imaju goruću potrebu gledati na žene kao ponižene, osobito seksualno ponižene. To je prisutno posvuda u našoj kulturi, od zlonamjerne pornografije do apologeta silovanja do seksualnog uznemiravanja do anti-choice luđaštva. Shvaćam zašto se žene žele uključiti u to – kao što sam napisala ranije, zbog toga se osjećaš kao „jedna od dečkiju”. Ali svih godina otkad se bavim tim pitanjem i pokušavam ga razumjeti, ne shvaćam zašto toliki muškarci nalaze toliko zadovoljstvo u omalovažavanju žena, posebno kad se radi o seksu. I očito to nisu sve muškarci, ali dovoljno ih je mnogo. Ne shvaćam anti-choice luđake i ne shvaćam tipove koji trolaju feminističke blogove u pokušajima da donekle steknu kontrolu nad tim ženama koje oni smatraju uobraženima. Stvarno ne shvaćam zašto muškarci mogu gledati izrazito nasilnu pornografiju, a da im se ne zgadi pljuvanje po ženama, udaranje ili vrijeđanje žena, kad je njihov jedini očit prijestup to da su seksualno privlačne gledatelju. Mogu razumjeti dinamiku kako muškarac postane ženomrzac, ali jednostavno ne razumijem količinu energije koja se u to ulaže.

 

* Ovaj tekst objavljen je 22. siječnja 2009., na godišnjicu donošenja sudske odluke u sporu Roe vs. Wade iz 1973. u SAD-u, na temelju koje je zakonom dopušteno da se abortus na zahtjev može obaviti sve dok fetus ne može samostalno preživjeti u tijelu majke. Ta sudska odluka i s njom povezani zakon i danas su kontroverzni te predmet javnih rasprava u SAD-u.

** Nažalost, videa više nema (štoviše, u originalnom postu stranica više ne postoji, no izgleda da se samo preselila na drugu domenu – taj link sam stavila, ali video je svejedno nestao).