Negativni učinci suvremenih prehrambenih trendova na pokret za prava životinja (2/3)

(Nastavak nakon 1. dijela)

Intersekcionalnost, identitet žrtve i specizam

Ako se vratimo na spomenute blogove, blogere i jutjubere, primijetit ćemo da su to u ogromnoj mjeri bijelci sa zapada iz više srednje klase ili su neke slavne osobe koje su se posvetile aktivizmu za prava životinja. Blogove s receptima i kozmetikom najčešće vode žene, muškarci su više u aktivizmu. Predstavnika drugih rasa gotovo da nema, nevidljivi su. Štoviše, pripadnici drugih rasa, što je osobito vidljivo u SAD-u i Velikoj Britaniji odakle najviše utjecaja dolazi i do nas (zahvaljujući jeziku, medijima i pop-kulturi), ne žive u područjima gdje postoje specijalizirane trgovine ili restorani s opcijama zdrave i/ili veganske prehrane, izbor im je sužen. Ako i postoje takva mjesta na zapadu, pripadnici ne-bijelih rasa nemaju dovoljno novčanih sredstava da bi se svakodnevno tako hranili. A tek za uspješan i vidljiv blog ili kanal na YouTubeu potreban je i kvalitetan fotoaparat, ili barem kvalitetan pametni telefon s dobrom kamerom, potreban je estetski privlačan interijer, lijepo posuđe i ukrasi za trpezu, potrebno je po mogućnosti imati dobar softver za obradu fotografija i/ili videa, a za takav softver uglavnom treba i malo jače računalo – a za sve to potrebni su dobri prihodi, slobodno vrijeme i sigurnost materijalne potpore ostalih ukućana. Crnci na zapadu smatraju veganstvo „bjelačkim” hirom, a ako se promatra zajedno s pokretom „Black Lives Matter”, bijelce se optužuje da su im bitnije životinje i njihovi životi od crnaca. Slične kritike mogu se čuti na račun Izraela. Analogijom prema „pink-washingu” – pojmu kojim se izrazita uključivost prema homoseksualnim i transseksualnim osobama u Izraelu označava kao puka propaganda da bi se skrenula pozornost s odnosa s Palestinom i time zemlja prikazala u boljem svjetlu prema međunarodnoj zajednici – nastao je i novi naziv „green-washing” kao objašnjenje zašto je u Izraelu došlo do nevjerojatnog porasta i širenja veganstva. Mnogi aktivisti pružaju alternativno objašnjenje da su Izraelci u postupanju prema životinjama u industrijskoj proizvodnji mesa, mlijeka i jaja pronašli paralele s postupanjem prema Židovima u nacističkim logorima smrti i zbog toga su odbili sudjelovati u tome poistovjetivši se sa žrtvama. No mnogi će i dalje smatrati da je pojam „holokaust nad životinjama” uvredljiv za Židove. Dr. Alex Hershaft, aktivist za prava životinja koji je preživio holokaust nudi isto objašnjenje da postoje mnoge poveznice, kritizirajući usredotočenost na žrtvu umjesto na prepoznavanje i uklanjanje uzroka izrabljivanja. Prema njemu viktimizacija je neproduktivna i može doprinijeti nerazumijevanju da postoje i drugi oblici izrabljivanja te poslužiti kao izlika za vlastito daljnje izrabljivanje slabijih (A Holocaust Survivor, Now Vegan Activist – Is There a Line Between Animal and Human Suffering?, 2017).

Upravo takav aktivizam prevladava na društvenim mrežama, a mreža Tumblr poznata po takvom diskursu postala je njegov simbol. Došlo je do prekomjernog naglašavanja žrtve bez nuđenja ikakvog rješenja. Intersekcionalnost koja je kao koncept (usput, moglo bi se reći: preoteta – od crnačke feministkinje Kimberlé Crenshaw pa dodatno proširena) trebala obuhvatiti sve pokrete i sve oblike izrabljivanja kao isprepletene (što i jesu) s ciljem da ih se osvijesti i da se radi na njihovom dokidanju, počela se zlorabljivati i preinačila se u iskarikirano mjerenje i uspostavu ljestvice potlačenosti pojedinca kao pripadnika raznih skupina kao uspostavu njegove vrijednosti u tim krugovima, ali opet na štetu životinja i postavljanjem čovjeka na prvo mjesto. Specizam je još uvijek tvrdokorno ugrađen u svjetonazor ljudi diljem svijeta, bez obzira na to iz kojeg društvenog sloja i kakve kulture dolazimo. Tako primjerice nasilno prekinuti i mizerni životinjski životi nisu bitni, nego je strahota to što su radnici na plantažama voća potplaćeni, a vegani su krivi za to. Vegani su bogati bijelci, a radnici na plantažama tamnoputi, često imigranti. Zanemaruje se da biljnu hranu konzumiraju svi, ne samo vegani, a prigovor je u tome da se veganstvo i veganska hrana promoviraju kao cruelty-free način života, dok okrutnost i dalje postoji i opstaje u odnosu prema radnoj snazi. Vegani imaju odgovornost da se bave svim navedenim pitanjima, moraju biti intersekcionalni. Manjine čiji je identitet stoljećima bio zatiran u ponovnom buđenju i oživljavanju svojih kultura odbijaju uvidjeti da je jedan dio tradicija i kulture koji izrabljuje životinje nepravedan te shvaćaju veganstvo kao napad na svoj identitet i slobodu izražavanja. Mnoge skupine koje su žrtve izrabljivačkih sustava ne žele prihvatiti da postoje i žrtve njihovih postupaka, a bivanje žrtvom razmahalo se do razmjera da je i viktimizacija postala svojevrstan identitet i način kako ušutkati bilo kakvu kritiku i suprotstavljanje. Intersekcionalnost je postala odličan paravan i izlika za nepoduzimanje ničega jer ako se jedan skup problema ne može riješiti, onda je najbolje ne poduzimati ništa – osim pokojeg ljutitog tweeta ili teksta na Tumblru. U drugim pokretima koji se bave ljudskim pravima sâm spomen životinja i povlačenja određenih paralela izrabljivanja i tlačenja smatra se herezom, no vegani će često čuti za sebe da mrze ljude jer se zalažu za životinje i da moraju u svoju borbu uključiti i ljude. Pokret koji je nastao radi životinja preotima se u korist ljudi jer tako nalaže intersekcionalni pristup. Obrnuto se rijetko događa, a i tada nema recipročnosti. Gary Yourofski primjer je neapologetskog vegana koji se ne libi i uvrijediti ako treba jer u njegovom fokusu primarno su životinje, neprestano podsjećajući na to da ma koliko tragedija doživjeli, i dalje su uzrok tim tragedijama ljudi sami, dok životinje prolaze mnogo gore od bilo koje ranjive i diskriminirane skupine ljudi i njihovoj patnji uzrok su opet sami ljudi. Takvim pristupom i uvjerljivim, politički nekorektnim argumentima ogoljenima od uljepšavanja privukao je mnogo novih aktivista u pokret, ali i stekao velik broj protivnika. Njegova je teza da će s uklanjanjem specizma automatski nestati i drugi oblici predrasuda i supremacizma među samim ljudima jer ako se djeca počnu odgajati bez predrasuda prema ne-ljudskim životinjama koje se fizički uvelike razlikuju od čovjeka, same razlike među ljudima kao npr. spol i rasa neće stvarati zazor niti će biti razlog za diskriminaciju (Yourofski, 2015).

Kako god gledali na to, veganstvo često postaje bojno polje za prebrojavanje ljudskih žrtava i odvlačenje fokusa s onih zbog kojih je i nastalo – životinja i njihovih prava. Biljna prehrana koja se često maskira u veganstvo, a mnogo je puta sredstvo marketinga za skupe i ekskluzivne proizvode, samo narušava njegovu svrhu i dovodi u zabludu oko toga što su njegovi stvarni ciljevi i namjere. Srećom postoje i aktivisti koji su svjesni tih problema pa su se počeli baviti i tim pitanjem. Na društvenim mrežama crnci se ograniziraju u svoje grupe i mnogi slavni crnci prešli su na veganstvo, čime su doprli do pripadnika svoje zajednice i prenijeli smisao te ideje. I klasna podijeljenost počela se uzimati u obzir, tako da je npr. na Facebooku grupa What broke vegans eat (Što jedu dekintirani vegani) privukla desetke tisuća članova diljem svijeta. U Hrvatskoj je krajem 2017. neformalna aktivistička grupa Vegan Thugz u suradnji sa zajednicom s Facebooka Snaga bilja i udrugom Prijatelji životinja snimila video s receptima za veganski božićni ručak s tradicionalnim jelima najvećim dijelom od sastojaka koji se mogu naći u prosječnom kućanstvu, dok su „najegzotičnije” namirnice bili sojino mlijeko i glutensko brašno – koji su i dalje cjenovno pristupačniji od delikatesnih jela i namirnica koji se uobičajeno konzumiraju za božićne i novogodišnje praznike (Sretan veganski Božić i suosjećajna nova godina!, 2017).

Vjerodostojnost argumenata

No takvi slučajevi i dalje su prilično slabo vidljivi, a čistojelstvu i biljnoj prehrani popularnost ne jenjava. Štoviše, poprimili su i ekstremne oblike u vidu sirovojelstva, bezglutenske prehrane, LCHF („low carbs high fat”), alkalne prehrane, već spomenutog palea itd. Svaka od tih prehrambenih ideologija proizlazi iz ideje da su određene namirnice štetne, a često i odvažnih tvrdnji o tome da su npr. gluten ili šećer pravi otrovi. Mnogi aspekti prehrane i funkcioniranja ljudskog organizma i dalje su slabo istraženi, što je plodno tlo za razvoj tih teorija. Za te „pravce” nema čvrstih temelja, a znanstvena zajednica spori se među sobom oko njihova učinka na zdravlje. Postoji mogućnost da su zapravo dugoročno štetni ili su mišljenja podijeljena – npr. necelijakična osjetljivost na gluten u nekih osoba stvarno je dokazana, a celijakija je kao zdravstveno stanje vrlo rijetka, no bezglutenski se hrane i osobe koje nemaju zdravstvenih problema – što neki stručnjaci ne preporučuju jer smatraju da može prouzročiti više štete nego donijeti koristi (Locwin, 2017). Nema dokaza da je alkalna prehrana povoljna za zdravlje zbog promjene pH vrijednosti, niti sprečava oboljenja, nego ima prednosti zbog toga što uključuje cjelovitu hranu (Leech, 2017). Paleo prehrana nema nikakvog uporišta jer prehrana naših predaka nije bila jednovrsna niti uvijek zdrava, već se radilo o pukom preživljavanju (Joshi, 2017) – ali zagovornici takvih prehrana i dalje su uporni u svojim vjerovanjima usprkos bilo kakvim dokazima suprotnog.

U mnoštvu dostupnih neprovjerenih informacija koje djeluju uvjerljivo teško je razlučiti što je istinito, a što bi moglo biti samo propaganda. S obzirom na porast nepovjerenja u mjerodavnost i vjerodostojnost znanosti, dijelom i zahvaljujući kupljenim pristranim istraživanjima – ovisno o tome tko im je sponzor – dolazi do širenja neprovjerenih informacija, populariziranja raznih pseudoznanstvenika i teorija zavjere, od trovanja chemtrailsima i protivljenja cijepljenju pa sve do uvjerenja da je Zemlja ravna ploča. U velikoj mjeri pobornici takvih teorija istovremeno su i vegani ili osobe koje se prehranjuju biljem i pogrešno se smatraju veganima, a to u očima šire javnosti djeluje kao da se radi o sekti s pomaknutim poimanjem stvarnosti, čime se opet nanosi šteta samom pokretu za prava i oslobođenje životinja. Naravno, mnogim protivnicima veganstva to je odlična prilika da opravdaju svoj specizam, ali zasigurno će i odbiti mnoge osobe koje nisu upoznate s njegovom srži tako da neće ni pokušati saznati o čemu se zapravo radi.

Bez obzira na sve navedeno, najveća organizacija stručnjaka u području nutricionizma i dijetetike, Academy of Nutrition and Dietetics, 2016. godine je potvrdila da je uravnotežena veganska prehrana zdrava i preporučljiva za sve uzraste (Rapaport, 2016). Aktivisti za prava životinja tijekom godinâ dokumentirali su i dali javnosti na uvid dokaze o tome kako se postupa sa životinjama u industrijama mesa, mlijeka i jaja. Prihvaćanje životinja kao jedinki s vlastitom sviješću, emocijama i osobnošću i neprihvatljivosti njihove komodifikacije više nije novost. Dokumentarci kao što su „Zemljani” (Earthlings) i „Specizam” (Speciesism) umnogome su rasvijetlili tmurnu stvarnost postojanja i smrti domesticiranih životinja i nedosljednosti moralnih načela u ljudi, no kao i u svemu do sada, došlo je i do širenja raznih dokumentaraca o zdravlju koji nisu potpuno empirijski utemeljeni, a time i do neprovjerenih teorija i pseudoznanosti na svim stranama. Tako će tabor za meso zagovarati daljnje iskorištavanje životinja jer su naši pretci tako činili i zato što imamo očnjake, dok će tabor za biljnu prehranu tvrditi da smo svojom anatomijom biljožderi i da su mliječni proizvodi i med isključivo štetni za zdravlje. Iako postoje razne teorije i pretpostavke kako su se ljudi nekada hranili, istina je vjerojatno negdje između, kako je u svojem članku „Evoluirali da jedemo meso? Možda ne.” u Huffington Postu spekulirao liječnik i, kako sebe naziva, „bloger i entuzijast biljne prehrane” Shivam Joshi, oslanjajući se na nalaze raznih istraživanja o učincima prehrane na zdravlje. Joshi zastupa tezu da su ljudi izrazito prilagodljivi, i čije je svežderstvo bilo upravo spasonosno za našu vrstu s obzirom na okolnosti u kojima bi se naši pretci našli – bez obzira na to kakvi resursi bili na nekom određenom području, ljudi bi se prilagodili dostupnoj hrani. U svojim tvrdnjama pozvao se na znanstvene teorije o međudjelovanju prehrane i evolucije ljudi i na studiju o evoluciji ljudske prilagodbe na promjene u prehrani – koja opovrgava teoriju o postojanju paleolitske prehrane. Njegov je zaključak da je biljna prehrana ipak znatno nadmoćnija u odnosu na meso koje je štetno i u malim količinama (Joshi, 2017).

Uostalom, ako i zanemarimo etički aspekt, anatomija sveždera zbilja nije više bitna u današnjim uvjetima dostupnosti raznolike prehrane jer ne radi se više o preživljavanju u surovim uvjetima bez stalno dostupnih zaliha hrane, ma koliko kritičari pokušavali to prikazati kao neprestanu borbu na život ili smrt.

Ekologija i radnička prava

Ali žestoko suprotstavljanje veganstvu tu ne prestaje. Otvorimo li bilo kakav članak o biljnoj prehrani ili štetnosti industrije mesa, mlijeka i jaja i čitamo komentare ispod teksta, uvidjet ćemo vrlo brzo da osim predrasuda, provokacija i defenzivnih opravdanja za neveganski stil života, u javnosti prevladava poražavajuća neinformiranost. Iako je potvrđeno da je stočarstvo, odnosno industrijski uzgoj životinja za hranu veći uzrok emisija stakleničkih plinova nego ispušni plinovi u prometu, da se u toj industriji ogromne površine šuma i prašuma krče i obrađuju radi uzgoja soje i žitarica za prehranu životinja, uz mnogo veću potrošnju energije i vode (World Wildlife Fund, 2017), i dalje su učestale zablude da se to čini radi – vegana. Stoga će se biljnoj prehrani predbacivati da siromašni stanovnici više ne mogu nabaviti ni tradicionalno dostupne i hranjive biljne namirnice zbog porasta potražnje za njima, kao izravne posljedice veganstva.

Poznat je primjer kvinoja, žitarica s područja Anda koja je tisućama godina bila jedna od glavnih prehrambenih namirnica za lokalno stanovništvo. Zahvaljujući svom sastavu ona može u potpunosti zamijeniti meso kao izvor bjelančevina, čime je stekla popularnost i u razvijenim zemljama. Od početka 2000-ih kad ju je „otkrio” zapadni čovjek, uzgoj kvinoje doživio je pravi procvat u zemljama Južne Amerike. Počela je masovna proizvodnja da bi zadovoljila potražnju za izvoz, a to je značilo odmak od tradicionalnih metoda. Dolazi do prenamjene zemlje u poljoprivredne površine, žitarica se uzgaja i na nadmorskim visinama gdje to nije uobičajeno, od nekoliko tisuća sorti uzgaja ih se samo nekolicina najprofitabilnijih u pogledu količine uroda, a sadnja se obavlja gotovo bez prestanka, iako za dobivanje potpuno hranjive biljke zemljište treba ostaviti nekoliko godina na ugaru, što naravno utječe i na kvalitetu (Richardson, 2014). Logično, i cijena kvinoje je rasla. Došlo je do širenja glasina u medijima da više ni onaj dio autohtonog stanovništva koji ne uzgaja kvinoju ne može priuštiti kupnju te žitarice pa je primoran jesti hranu niže kvalitete i okrenuti se većoj potrošnji mesa. Zbog neprovjerenog činjeničnog stanja i pukih nagađanja javili su se i protivnici takvih teorija. Studija iz 2016. o utjecaju cijene kvinoje na ekonomski status stanovnika Perua pokazuje da se radi o pogrešnim pretpostavkama i da su rast cijene i veći uzgoj kvinoje pozitivno utjecali na dobrobit stanovništva – čak i stanovnici koji ne uzgajaju kvinoju profitiraju jer uzgajivači imaju mogućnost potrošiti više na proizvode i usluge neuzgajivača (Bellemare i dr., 2016). U studiji je također vidljivo da je cijena kvinoje osobito naglo porasla u 2013. kad je zabilježen i najveći pozitivan utjecaj na ekonomski status stanovnika, a u 2014. počela je padati i 2015. godine vratila se na svoju razinu iz 2012. U toj studiji obrađen je samo Peru, što ne mora biti slučaj i s ostalim državama u kojima se kvinoja uzgaja. Skupina autora 2012. izdala je kratku analizu u Journal of Agronomy and Crop Science u kojoj opovrgavaju prethodno objavljen tekst u kojem se tvrdi da neodrživi uzgoj kvinoje prouzročuje degradaciju zemljišta i narušavanje okoliša u Boliviji (Winkel i dr., 2012). Također, izrazili su zabrinutost da bi, prema njima netočne, tvrdnje o neodrživosti uzgoja kvinoje mogle dovesti do pada potražnje kod dijela potrošača u razvijenom svijetu i utjecati na prihode uzgajivača u Boliviji. Čini se da su dijelom i bili u pravu jer je izvoz iz Perua i Bolivije dosegao vrhunac u 2013., a zatim je potražnja počela opadati – iako razlog tome može biti i veća konkurencija iz drugih zemalja. Tekst iz Financial Timesa iz 2015. o poljoprivrednoj revoluciji u Boliviji zahvaljujući soji i kvinoji spominje doduše krčenje prašuma kao problem, no glavni mu je fokus gospodarski učinak (Mander, 2015). Ipak, ostaje dojam da se radi kratkoročnog profita ciljano ignoriraju i umanjuju moguće dugoročne posljedice za okoliš i bioraznolikost (Cherfas, 2016).

Nisu kvinoja i soja jedini problem, ima ih mnogo. Palmino ulje, odnosno mast, nalazi se posvuda – u keksima, krekerima, slatkišima, čipsu, pasti za zube, šamponu, deterdžentu za pranje suđa… Iako razne organizacije upozoravaju na izrazito štetan utjecaj krčenja prašuma u jugoistočnoj Aziji radi plantaža palmi na bioraznolikost, osobito Indoneziji gdje orangutani gube stanište i polako postaju ugrožena vrsta, čini se da će budućnost palmine masti još dugo biti zajamčena jer donosi profit i jeftina je zamjena za druga konvencionalna ulja (The Effects of Palm Oil. How Does Palm Oil Harm Orangutans and Other Wildlife?).

Avokado, koji je zadnjih godina slavljen kao zdrava zamjena za maslac i kreme za kolače, u regiji Petorca u Čileu gdje se masovno uzgaja za izvoz uzrok je nestašici vode uslijed skretanja prirodnih tokova prema plantažama, čime je stanovništvo postalo ovisno o dostavi vode u cisternama – kakav je tek utjecaj na okoliš i životinje može se pretpostaviti (Blythman, 2016; Voller, 2017). U Meksiku je avokado dodatan izvor zarade za mafiju, koja kontrolira uzgoj i izvoz (Ballesteros, 2017).

Sličan problem sa sušom prisutan je i u Kaliforniji koju je dodatno prouzročio uzgoj badema na ogromnim plantažama – oko 70 % badema na našem tržištu potječe iz SAD-a. Usprkos upozorenjima i negativnim posljedicama za okoliš, uzgajivači i dalje šire plantaže (Pickett, 2016; Saner, 2015).

Indijski oraščići prerađuju se za globalni izvoz najvećim dijelom u Indiji i Vijetnamu i mnogo manjim dijelom u Africi. U Indiji je taj sektor pružio mogućnost ženama da ostvaruju vlastite prihode, ali ne bez posljedica za zdravlje – posao uključuje višesatno sjedenje na zemlji i čišćenje oraha od dvostrukih ljuski, između kojih se nalazi kiselina koja nagriza kožu. Česti su prizori radnica s crnim šakama jer nemaju ni rukavice, a s vremenom pobolijevaju i od poremećaja kralježnice i zglobova zbog položaja tijela pri radu (Pereira, 2014; Lamble, 2013). U Vijetnamu je još gora situacija. Kako je izvijestio Human Rights Watch 2011. – u Vijetnamu indijske oraščiće čiste pod prisilom zatvorenici koji služe kaznu zbog ovisnosti o drogama, bez naknade i uz teške fizičke kazne ako odbiju raditi (Marshall, 2011). Nakon ovog izvještaja u globalne medije nisu doprle novosti u vezi s blood cashews, tako da se samo može nagađati kakva je trenutačna situacija. Osim robovskog rada zatvorenikâ, u Vijetnamu se ova industrija zadnjih godina počela modernizirati pa je Vijetnam Indiji preoteo vodstvo u izvozu zahvaljujući većoj produktivnosti i zdravstvenoj sigurnosti proizvoda, što je rezultat strojne obrade oraha. Posljedično, broj radnika u tom sektoru je smanjen – što se prelilo i u Indiju. Iako se u Indiji obrada i dalje oslanja većinom na ručni rad i obiteljsko zapošljavanje te je za razliku od strojne obrade gubitak iskoristivog dijela ploda manji, konkurencija iz Vijetnama dovela je do zatvaranja postrojenja za obradu u Indiji (India’s ‘Cashew Capital’ Loses Ground in Global Race, 2017).

Kokose na plantažama u Tajlandu i velikim dijelom Indoneziji beru makaki majmuni u vrlo teškim i robovskim uvjetima, a omiljeni su kao radna snaga jer su besplatni i mnogo brži u tom poslu nego ljudi (Winograd, 2015).

To su samo neki od mnogobrojnih i čini se beskonačnih primjera neekološke i neetičke proizvodnje i potrošnje hrane, a kad bi se dalje istraživale informacije o načinima opskrbe vodom, gorivom, električnom energijom, o izvorima obnovljive energije ili nabavi sirovina za elektroniku, došli bismo do poražavajućih podataka o njihovu utjecaju i na čovjeka i na okoliš i na životinje. Drugim riječima, u trenutačnom sustavu ne može se živjeti 100 % prema načelima veganstva, zbog čega definicija i kaže „koliko je moguće i praktično”.

(nastavlja se: 3. dio)

O autoru Diana (anti-kalopsia)

A different perspective - I'll often poop at your party and rain on your parade.
Ovaj unos je objavljen u Feminizam, Ljudska prava, Prava životinja, Ženska prava, Životinje i označen sa , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s