Car je gol?

ako-vam-je-dobro...

Izvor: Peščanik.net

Naše društvo kao da počiva na strahu. Strah te reći nešto da se ne bi zamjerio, strah te osude, izopćenja, za egzistenciju, da te ne bi ismijavali. Ako nešto kažeš, pogotovo neku nepopularnu istinu, navući ćeš na sebe pravednički bijes neistomišljenika. U Andersenovoj bajci dječak je viknuo da je car gol, i ljudi su se nakon toga “probudili” i počeli tvrditi isto. Što se dogodilo s njima nakon toga, jesu li kažnjeni? Andersen nam nije otkrio jesu li snosili posljedice. Mi se razlikujemo utoliko što se osuđuje one koji viknu da je car gol (sjetimo se samo kako se postupa sa zviždačima, i kod nas i globalno) i brzo ih se ušutka, nestanu negdje u gomili. Nastavlja se podržavati iluzija, a mnogi toliko zabrazde da se stvarno uvjere da car nije gol i uporno odbijaju ikakvu natuknicu o tome da možda baš i nije tako. To se najbolje vidi na “korporativno ispranim umovima”, što ponekad izgleda kao prava paralelna dimenzija iz zone sumraka. Naše društvo voli slatka obećanja o brzom bogaćenju, visokim položajima na poslu i u društvu, materijalnom bogaćenju i životu kao u američkim filmovima. U cijelom tom maštanju izgubi se dodir sa stvarnošću, solidarnost i suosjećanje s onima koje život nije mazio. Jer nema šanse da se to nama dogodi, mi smo sposobni. Ako se dogodi, onda smo ljuti što nitko nije pokazao solidarnost s nama.

Kada i kako se dogodilo da su nas uvjerili da se mora šutjeti? Kada smo dopustili da nas uvjere da je u redu pognuti glavu i naguziti se nepravednim zakonima, izrabljivačkim tajkunima, lošim uvjetima rada, državi koju nije briga…? Kada se dogodilo to da se smatra sramotom otići kući s posla netom nakon završene smjene, odbiti otići na team-building jer ionako imaš malo slobodnog vremena za sebe i svoje najbliže, da treba šutjeti jer ne dobivaš plaću mjesecima – jer bi mogao ostati bez ionako beskorisnog radnog mjesta? Kako se dogodilo to da jedni hladnokrvno gledaju šikaniranje kolega u istoj tvrtki jer “dok je meni dobro, baš me briga za druge”, kako se dogodilo to da se bunimo kad je već kasno i da se ljudi među sobom dijele na neradnike, uhljebe, “prave radnike”, parazite i slične epitete? Kada su prave vrijednosti postali skupi statusni simboli, čitanje knjiga glupo, kvazi “silebritiji” uzori, a obrazovanje nepoželjno? Kako i kada se dogodilo da se čeka da drugi riješe naše probleme (a neće ako nećemo i sami), kako je došlo do toga da samo kukamo, a s druge strane osuđujemo ili ismijavamo one koji žele nešto učiniti i promijeniti? Zašto uvijek čekamo da netko drugi krene prvi i probija led i zašto se tako teško dogovoriti i ujediniti oko nečega što bi trebalo služiti za dobrobit svima?

Šutimo i svojom šutnjom odašiljemo poruku da nam je dobro, da nema problema.
Podlegli smo strahu i šarenim perlicama, kao američki starosjedioci pred kolonijalistima. Kako smo to dopustili i zašto?
JESMO LI MI NORMALNI?!

 

Post s Facebooka, 1.2.2015.

O autoru Diana (anti-kalopsia)

A different perspective - I'll often poop at your party and rain on your parade.
Ovaj unos je objavljen u Hrvatska, Ljudska prava, Politika i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s