Odijelo ipak čini čovjeka (a i ženu)

neckties-210347_960_720_fulviotognon

                                                                             credit: Fulvio Tognon @ pixabay.com

Nije u ovom društvu, a ni na ovoj planeti lako biti žena, a nemati stila ni ukusa za oblačenje. Vjerujte mi, znam iz svog iskustva. Moj stil ili (ne)ukus, citirajući moje najbliže, obično se opisuje kao cirkuski, klaunski, ciganski, tipični Filozofski fakultet… i u pravu su. Usprkos manjku talenta za odijevanje prepoznajem kod drugih kad je nešto skladno, a kad su počinili isti grijeh kao i ja.

Složeno je to s odijevanjem. Koliko mi je mrsko društveno nametnuto tumačenje odijevanja, toliko mi je jasno da se i preko stila odijevanja, frizure i šminke, osim estetskog dojma, iskazuje osobnost i kreativnost osobe ili karakter događaja za koji je predviđen određeni stil, inače moda i dress code ne bi bili tako bitni, a prisutni su od najsuvremenijih društava sve do plemena u prvobitnim zajednicama. Konvencije i bonton određuju kako se treba odijevati za službene situacije, jer se odjećom iskazuje i određeno (ne)poštovanje prema prigodi i sudionicima. Ono što se od žene očekuje jest instinktivno znanje slaganja boja, krojeva, dezena i vrsta materijala, dok se muškarcu to neznanje može oprostiti. Štoviše, muškarac može postati i sumnjiv ako se previše kuži u stajling: samo pederi se razumiju u stil i znaju se lijepo obući, pravi muškarci to ne znaju i za to im služi žena. Ona je tu da bude njegova stilistica i još je uvijek često prisutno starinsko shvaćanje da je muškarčeva (ne)urednost odraz vrijednosti njegove žene.

U visokim poslovnim i političkim krugovima u skladu s ozbiljnim poslom vladaju i ozbiljna, neupadljiva odijela i kompleti, a individualnost se samo stidljivo pokazuje sitnim detaljima kao što su cipele, torbe, kravate, broševi ili frizura – osim kad se pravila ne poštuju. U poslovnom svijetu malo je ipak labavije nego u politici pa je u mnogim tvrtkama na snazi casual Friday kad je dopušteno (čak!) nositi i traperice. U visokoj politici nema petka ni svetka za opuštenije odijevanje, dok na lokalnim razinama ipak dolazi do odmaka od strogosti, barem sudeći prema neposrednoj mi okolini. U visokoj politici buru u medijima izazvat će političarka koja se obuče u smjeliju kombinaciju, ili ako se javnost već navikla na njezinu ekscentričnost, onda će  biti neobično da dugo nosi isti komad odjeće.

Angela_Merkel_tunic

                                                                                                 credit: slate.com

Dress codeova ne manjka i izvan toga svijeta. Nepisano je pravilo da se na vjenčanje ne dolazi u bijeloj haljini jer se to tumači kao pokušaj zasjenjivanja mladenke. U nas se na sahranama tuguje (što nije univerzalno u cijelom svijetu) pa se dolazak u jarkim bojama, razumljivo i logično, smatra neukusnim. Na mnogim administrativnim poslovima i dalje se očekuje da se žene šminkaju, a nenašminkanost se smatra neurednošću na razini nepočešljanosti, neumivanja ili zgužvane odjeće. U Velikoj Britaniji ženu koja se zaposlila kao recepcionistica u računovodstvenoj korporaciji poslali su kući jer nije obula cipele s visokim potpeticama. Muškarci ne smiju ulaziti u kratkim hlačama u javne i kulturne ustanove i na većinu poslova. Goli nožni prsti, i na najvećim vrućinama, zabranjeni su na mnogim mjestima. Popis se nastavlja i nema kraja, i čitav život borim se da ga svladam i filtriram smislene od onih besmislenih stavki koje su kao stvorene za kršenje pravila i izrugivanje. Većina tih pravila ionako su obično robovanje malograđanskim normama i umišljenom društvenom statusu i stoga nepotrebno maltretiranje. Dovoljno je znati prigodu i obući se pristojno za nju, pa tako i da npr. poderane kratke jeans hlače ne spadaju ni u jednu gore navedenu kategoriju ni u kojem slučaju, ali i da su potpetice ubojstvo za leđa i noge i inzistiranje na njima trebalo bi zabraniti. Zabrana kratkih hlača muškarcima jest diskriminacija, no treba imati na umu i to da žene za nošenje suknje iste duljine depiliraju noge (što je još jedna konvencija stara tek par desetljeća), koje su ionako mnogo manje dlakave nego noge u muškaraca, tako da bi izjednačavanje bilo i prihvaćanje dlakavih ženskih nogu u javnosti i nošenje kratkih hlača u muškaraca.
Ili neka i muškarci počnu depilirati noge ako žele nositi kratko (ha-ha).

Procjenjivanje osobe prema odjeći nije mi osobito milo, ali podsvjesno je i nekontrolirano. Odijelo ipak čini čovjeka – u smislu da ono što navlačimo na sebe šalje poruku našem okruženju. Prema načinu odijevanja već na prvi se pogled svrstava osobu u razne ladice, nastoji se ostaviti dojam na druge, a odašilje se i trenutno raspoloženje, ili barem pokušaj postizanja određenog raspoloženja. Odijelo bi trebalo činiti čovjeka onda kad mu je nadopuna, ali nažalost često služi kao nadomjestak za cjelokupnu ličnost, omotač šupljine, identitet koji se navlači i svlači. Zato je narodna poslovica samo dijelom u pravu. Muškaraca mi je malo i žao što nemaju toliki izbor kao žene, a ni hrabrosti preispitati glupave društvene norme i njihovu (be)smislenost i logiku. Moda i prihvatljivost raznih stilova toliko su se razlikovali i razlikuju kroz povijest i diljem kugle zemaljske da je naprosto smiješno svoju muškost ili ženstvenost (što god se pod tim podrazumijevalo), kao i cijeli identitet, mjeriti krpama na sebi koje se skidaju, prema trenutno vladajućim standardima koji se mijenjaju iz sezone u sezonu i iz generacije u generaciju. No mnogi su skloni takvom ograničenom i ograničavajućem razmišljanju pa se (željeni) status odvajkada pokazivao i odjećom kao statusnim simbolom. Pa ipak u najskupljim i najfinijim odijelima i toaletama najčešće se prešetavaju krajnje ništarije i paraziti, i na svjetskoj i na našoj mikroregionalnoj razini. Na Balkanu to su obično veleštovani mafijaši i razni „poduzetnici”, skorojevići, lopine i ratni profiteri, sponzoruše, sitni lopovi s velikim lopovskim ambicijama, statusno iskompleksirani wannabes što žive na korici kruha da uštede za skupe krpice, izrabljivači radnika koji su im zaradili sredstva za ta skupocjena odjela, kao i za jahte i dvorce, ili su razni sisači državnog proračuna što žive na račun tih istih radnika koji ih kroz poreze preplaćuju za nerad, naslikavanje po medijima i nekakve, uglavnom izmišljene „zasluge”. Utoliko je narodna poslovica istinita – što skuplja krpa, to veći lopov i u finom se odijelu svakakvog smrada nađe, kojemu su statusni simboli kompenzacija za manjak unutarnje vrijednosti, puko prikrivalo za površnost.

odelo

                                                                                                 source: esquire.com

Složeno je to s odijevanjem i pravilima. Razumijem zato našu predsjednicu koja izrazito fluktuira sa svojim stilom, ponekad se oblačeći prigodno, a ponekad, otevši se uzusima i udovoljivši svojim strastima, oblačeći se neuobičajeno za svoju funkciju i prigodu kojoj prisustvuje. Krojevi i dezeni koje bira često su zastarjeli, demode, ili eufemistički (iako vrlo uvjetno rečeno): retro. Ne može se reći ni da su klasični i evergreen, jednostavno su toliko dugo odsutni iz bilo kakve vizure, pa čak i alternativne mode, da stvarno izgleda kao da je izašla iz filmova ili magazina 70-ih ili ranih 80-ih*, a sve pojačano natapiranom frizurom stilom u skladu s odjećom. Na međunarodnim samitima često je odjevena u haljine napadnih boja ili dezena krojene tako da ističu obline, što među pretežno muškim svijetom, k tome među jednolično zagasitim odijelima i pokojim ženskim kompletom, itekako odudara i vrišti „primijeti me!”. Raspoloženje: koketno. Nisam ljubiteljica predsjednice nam i njezinog lika i djela, štoviše vrlo se razlikujemo u svjetonazorima, ali razumijem njezine poteze. Mala smo i nebitna država, i na svjetskoj sceni treba uložiti velike napore da bi nas se primijetilo i uvažavalo. Ona to čini za Hrvatsku. Raspoloženje: uvijek domoljubno.

Potreba za primjećivanjem i uvažavanjem vrijedi općenito za žene u politici i biznisu. Nije im lako, a još više kad nemaju stila ili stilom odudaraju. Političarke su pod lupom javnosti i na mnogo gorem udaru kritika zbog fizičkog izgleda i ukusa nego muškarci. Procjenjivanje političarki prvenstveno prema vanjštini, a ne radu, više je odraz površnosti komentatora i medija nego političarke, a ta je pojava toliko normalizirana i raširena da je naprosto gadljivo koliko se žene svodi na objekt i lutku u izlogu. Komentatori često nisu ni svjesni svoga seksizma, tim je gore što mnoge žene dijele takve uvriježene stavove i svojim ih ponašanjem potvrđuju. Plava bujna kosa, istaknute bujne grudi i jarkocrvene haljine svakako će pobuditi pažnju u, kako rekoh, muškom svijetu politike, no s obzirom na to da odijelo ipak ostavlja dojam i „čini čovjeka” pitanje je koliko se ozbiljno doživljava ženu, i to političarku, u takvom izdanju. Proguravanje do raznih političara iz najmoćnije zemlje svijeta ne bi li se dobila prilika za rukovanje uz razmjenu riječi kurtoazije u trajanju od nekoliko sekundi, i zaljubljeni srneći pogledi u aktualnog američkog predsjednika ne ostavljaju dojam moćne i odlučne žene. Naprotiv, upravo su predvidljiv odraz retro stila i retrogradnog svjetonazora.

2017-05-25T145341Z_1102562065_RC163F0AE780_RTRMADP_3_USA-TRUMP-NATO

                                                                                                            credit: ba.N1info.com

Zbog toga sam podvojena u vezi naše predsjednice jer je ipak donijela nešto novo u svijet politike, a možda i ne znajući pokrenula revoluciju. Ako za koju godinu vidimo veći broj političarki odjevenih prema njihovom individualnom stilu nego sada, to neće više biti takva sablazan u društvu pa se možda javnost i njihovi kolege političari počnu fokusirati na njihov rad i ono što imaju za reći umjesto na izgled. Naravno, to se odnosi na one političarke koje ne odaberu drugotnost i igranje na kartu izgleda, ali bitno je da izbor postoji, iako se ne bira uvijek najpametnije. Nakon žena željno iščekujem da se i muškarci emancipiraju i odbace zagasitost, a prigrle boje i raznolikost.

* Subjektivna sam prema modi 80-ih jer mi je baš po ćefu i podsjeća me na djetinjstvo.

O autoru Diana (anti-kalopsia)

A different perspective - I'll often poop at your party and rain on your parade.
Ovaj unos je objavljen u Patrijarhat, Politika, Žene, Ženska prava i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s