Kratki thread s Twittera o navodnom rodnom nekonformizmu nekih muškaraca

Prijevod threada s Twittera:

„Rod nije moda. Reduciranje roda na stilove odijevanja uvreda je za žene, posebno one žene koje se optužuje za vlastito silovanje zbog onoga što su nosile. Muškarci koji performiraju ženstvenost nisu rodni nekonformisti, oni su muškarci koji se konformiraju sa ženskim stereotipima.”

Cijeli thread na Twitteru

„Rod su one žene koje se razbole od sredstava za čišćenje jer su „spremačice” rodno određene.
Rod je kad žene dignu glas pa dobiju otkaz.
Rod je kad je ženama niža plaća ako se ne šminkaju. (* vidi fusnotu, op. prev.)
Rod je činjenica da je jedina grana u kojoj žene zarađuju više od muškaraca pornografija.

Rod je kad te od mladosti uče da umanjuješ sebe.
Rod je čitav jedan sustav osmišljen za odvraćanje žena od opravdanog bijesa zbog prisile da ukalupljene skrivaju svoj genij.

Muškarac koji se ne konformira s rodom ne usvaja samo odijevanje i tvrdi da nas oslobađa, on radi na tome da se životi ženâ poštuju.

Općenito, muškarci ne konformiraju s rodom već i samo time kad se ne ponašaju nasilnički i kad su uljudni. Njihovo odijevanje nema nikakve veze s time.
Za žene, naša tijela imaju svake veze s time – od korzeta do podvezivanja stopala, tako da muškarci koji preuzimaju našu fizičku potlačenost samo normaliziraju istu.

Budući da se muškarce smatra standardnom za ljude, definirane kao suprotnost ženama, žene su te na čijim se tijelima provode izmjene i čija se tijela napadaju – kako bi se njima pojačao doživljaj vlastitog identiteta.
Konformirati se s modnim izražajima koji se nameću ženama i tvrditi da je to sloboda proizlazi iz neznanja; to je ponašanje koje treba mijenjati.

Prirodno se muškarcima aplaudira kao nekonformistima ako usvoje ograničenja tipična za ženstvenost. Od toga grade karijere. Reduciraju rod na modne odabire i na taj način impliciraju da ono što se ženama nameće može biti zabavno, vlastiti izbor i čak osnažujuće. Krajnje uvredljivo.”

* https://shesaid.com/study-finds-women-who-dont-wear-makeup-to-work-are-paid-less/

https://www.fastcompany.com/90400807/the-real-cost-of-not-wearing-makeup-at-the- office

Objavljeno u Diskriminacija, Feminism, Feminizam, Ljudska prava, Patrijarhat, Radical feminism, Žene, Ženska prava | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Muškarci uzrokuju 100% neželjenih trudnoća

U jeku trenutne predizborne kampanje i rasprava oko prava na pobačaj, prenosim jedan zanimljiv tekst autorice Gabrielle Blair o toj temi, preveden na hrvatski.

1_sfgpAfPPqG41FXixNTDrVg

Muškarci uzrokuju 100% neželjenih trudnoća*

Rasprava o pobačaju stavlja teret odgovornosti na žene. Ja tvrdim da su temeljni uzrok muškarci.

Gabrielle Blair

Kao majka šestero djece i mormonka, dobro shvaćam argumente oko pobačaja, i religijske i one druge. Kad čujem muškarce da raspravljaju o reproduktivnim pravima žena, često dobijem dojam da njih nimalo ne zanima da zaustave pobačaje.

Ako želite spriječiti pobačaj, trebate spriječiti neželjene trudnoće. Muškarci djeluju kao da su nesposobni (ili ne žele) priznati da 100% neželjenih trudnoća uzrokuju oni.

Razumijem da je to odvažna tvrdnja. Vjerojatno mislite: „Čekaj. Za tango treba dvoje!”. Iako se potpuno slažem s vama u slučaju planiranih trudnoća, tvrdim da sve neželjene trudnoće uzrokuju neodgovorne ejakulacije muškaraca. Sve njih.

Ne vjerujete mi?

Počnimo odavde: ženino jajašce plodno je samo oko dva dana svakog mjeseca. Da, postoje iznimke, jer priroda. Ali u osnovi to je jedno jajašce koje je plodno dva dana svakoga mjeseca. To znači da su žene u prosjeku plodne oko 24 dana godišnje.

No muškarci su plodni 365 dana godišnje. Zapravo, ako ste muškarac koji ejakulira više puta dnevno, mogli biste prouzročiti više trudnoća dnevno. U teoriji, muškarac bi mogao prouzročiti 1000+ neželjenih trudnoća samo u jednoj godini. Iako je točno da sperma postaje lošija kako muškarci stare, ona nema istek valjanosti za plodnost; muškarci mogu uzrokovati neželjene trudnoće od puberteta do smrti. Dakle, počevši od osnovnih statistika o plodnosti i kalendara, lako je vidjeti da su ovdje problem muškarci.

Kao društvu baš nam i ne smeta ako žene pate, fizički ili mentalno, sve dok to olakšava stvari muškarcima.

„A što je s kontracepcijom?”, mogli biste pitati. „Ako žena može dokučiti kako obaviti pobačaj, sigurno može koristiti kontracepciju kako bi izbjegla neželjenu trudnoću, zar ne?”

Odlično pitanje. Moderna kontracepcija za žene vjerojatno je najvažniji izum prošlog stoljeća, i vrlo sam zahvalna na njoj. Također je brutalna. Nuspojave kod mnogih žena uključuju migrene, nagle promjene raspoloženja, smanjen libido, depresiju, snažne grčeve, jako krvarenje, aneurizmu – a to je samo mali dio nuspojava.

Obeshrabrujuća je vijest da je obećavajuća studija novog kontracepcijskog sredstva za muškarce otkazana velikim dijelom zbog… (čujte sad ovo)… nuspojava. Samo da bude jasno, duljina popisa tih nuspojava bila je velika kao trećina popisa poznatih nuspojava za žensku kontracepciju u širokoj upotrebi. Već samo u ovoj priči ima toliko toga za analiziranje. Samo ću istaknuti da nam kao društvu baš i ne smeta ako žene pate, fizički ili mentalno, sve dok to olakšava stvari muškarcima.

Ali, muškarci, imam dobru vijest. Čak i s groznim nuspojavama, žene (začudo!) vrlo rado koriste kontracepciju. Nažalost, teže ju je nabaviti nego što bi trebalo biti, ali to ne sprečava žene da pokušavaju. Kontracepcijska sredstva zahtijevaju da žene zakažu termin kod liječnika – često i termine kod nekoliko liječnika – i recept. Ona nisu uvijek besplatna, a često nisu ni jeftina. Neki čak nastoje učiniti ženska kontracepcijska sredstva skupljima tako što dopuštaju osiguravateljskim društvima da odbiju pokrivanje troškova za njih. Osim toga, kontracepcijska sredstva za žene ne mogu se lako primijeniti u zadnjem trenutku. U mnogim slučajevima nemaju trenutno djelovanje.

Pilula se mora stalno uzimati svaki dan i ne ostavlja mnogo prostora za pogreške, zaboravnost ili neočekivane poremećaje u dnevnom rasporedu. I opet, nuspojave mogu biti brutalne – i to ne samo u rijetkim slučajevima. Usprkos gnjavaži i nuspojavama, i dalje sam zahvalna na kontracepciji. (Molim vas, nemojte je oduzeti.) Ali ključno je za razumjeti da kontracepcija za žene nije jednostavna ni laka.

Suprotno tome, pogledajmo kontracepciju za muškarce, tj. kondome. Dostupni su u svako vrijeme, nisu skupi, praktični su, i za njih ne treba recept. Učinkoviti su i funkcioniraju odmah pri primjeni, trenutno. Ne uzrokuju aneurizme, promjene raspoloženja ili iscrpljujuće grčeve. Muškarci ih mogu imati na zalihi za svaki slučaj, tako da su uvijek spremni. Mogu se koristiti u zadnjem trenu. Mislim, kondomi su čarolija! Toliko su jednostavniji nego kontracepcijska sredstva za žene.

Kao bonus, većina žena potpuno podržava kondome. Oni nas čuvaju od zaraze spolnim bolestima. Ne smanjuju naš užitak tijekom seksa niti nam sprečavaju orgazam. A najbolji dio? Čišćenje je mnogo lakše – nema teturanja do zahoda dok nam sperma kaplje među nogama.

Pa zašto bi onda uopće postojale neželjene trudnoće? Zašto muškarci jednostavno ne koriste kondome svaki put kad se seksaju? Čini se tako jednostavnim, zar ne?

Oh, sad sam se sjetila. Muškarci ne vole kondome. Zapravo je vrlo, vrlo česta pojava da muškarci vrše pritisak na žene da se seksaju bez kondoma. Također nisu nepoznati ni slučajevi muškaraca koji bi skinuli kondom tijekom seksa bez ženine dozvole ili znanja. (Napomena: to je seksualni napad.)

Zašto bi se muškarci željeli seksati bez kondoma? Zato što, tijekom tih dragocjenih minuta kad penetriraju u partnericu, nenošenje kondoma pruža im veći užitak. Dakle… to bi značilo da neki muškarci svjesno riskiraju trudnoću kod žene – što doslovno znači riskiranje njezina života, njezina zdravlja, njezina društvenog statusa, njezinih odnosa i njezine karijere – kako bi mogli doživjeti nekoliko minuta neznatno većeg užitka. Zar je zbilja tako?

Da, jest.
Trudnoće se dogode kad muškarci svrše.
Neželjene trudnoće dogode se kad muškarci neodgovorno svrše.

Zamislite ljestvicu užitka gdje je bol na nuli i ide u negativne vrijednosti. Dobro češkanje leđa bilo bi 5, a orgazam bez kondoma je 10. Kamo bi spadao seks bez kondoma? 7 ili 8? Dakle, ne znači da seks bez kondoma nije užitak, samo nije toliki užitak. Osmica umjesto desetke.

Da ponovno naglasim: muškarci redovito odlučuju dovoditi žene u visoko rizične situacije kako bi doživjeli nekoliko minuta neznatno većeg užitka.

Za one kojima je kondom istinski odbojan, muškarci također imaju uvijek spremnu, ugrađenu opciju kontracepcije bez kondoma: izvadi ga van. Ona ne štiti od spolnih bolesti, lako se zeznuti i daleko je od savršene. Međutim, 96% je učinkovita ako se ispravno prakticira, a 78% je učinkovita u praksi (jer se često ne prakticira ispravno).

No ipak, mnogi muškarci koji pružaju otpor nošenju kondoma nikada ne nauče kako ga ispravno izvaditi. Očito je neznatno veći užitak svršiti unutar vagine nego, primjerice, na trbuh partnerice. I opet, muškarci su spremni riskirati život, zdravlje i dobrobit žena kako bi doživjeli mrvicu više zadovoljstva za otprilike pet sekundi tijekom orgazma.

Razmislite o tome što tu muškarci odabiru. Iskreno, nisam toliko bijesna koliko bih trebala biti zbog toga, jer od rođenja učimo muškarce da razdvajaju seks i trudnoću. Učimo ih da je njihov užitak od najveće važnosti.

U pravilu muškarci uzrokuju trudnoću u ženâ svršavanjem. Da, postoje iznimke – moguće je da se sperma pojavi u predejakulatu – ali u većini slučajeva zatrudnjivanje žene znači čin užitka za muškarca. No muškarci mogu oploditi ženu čak i kad ona uopće ne osjeća užitak. Moguće je čak i da muškarac oplodi ženu dok joj nanosi nepodnošljivu bol ili uzrokuje traumu ili užasan strah.

Suprotno tome, žena može neprestano doživljavati orgazme s partnerom ili bez njega, a da nikad ne zatrudni.** Ženin orgazam doslovno nema veze s trudnoćom ni plodnošću – njezin klitoris postoji naprosto radi užitka, a ne za stvaranje novih ljudskih bića.*** Bez obzira na to koliko orgazama doživi, od njih neće ostati trudna.

Trudnoće se dogode kad muškarci svrše. Neželjene trudnoće dogode se kad muškarci neodgovorno svrše.

Žena može biti najdroljastija drolja na cijelom svijetu, može obožavati to da svršava po cijeli dan i cijelu noć, ali nikad se neće suočiti s neželjenom trudnoćom sve dok se ne pojavi muškarac i neodgovorno ejakulira. Iako je naše društvo sklono stigmatiziranju ženskog užitka, uživanje žena u seksu nije jednako neželjenoj trudnoći i pobačaju, no uživanje muškaraca u seksu i neodgovorne ejakulacije to jesu.

• • •

Prijeđimo na temu odgovornosti. Često muškarci ne znaju, ne pitaju i ne namjeravaju pitati jesu li prouzročili trudnoću. Često nema nikakvih posljedica za muškarce koji prouzroče neželjene trudnoće.

Ako žena odluči otići na pobačaj, muškarac možda nikad neće ni znati da je prouzočio neželjenu trudnoću svojom neodgovornom ejakulacijom. Ako žena odluči zadržati dijete ili dati dijete na posvajanje, muškarac isto tako možda nikad neće ni znati da je prouzočio neželjenu trudnoću svojom neodgovornom ejakulacijom. Možda neće nikad ni znati da postoji dijete s 50% njegovog DNK-a.

Ako mu žena kaže da je prouzročio neželjenu trudnoću i da će roditi dijete, najbliže posljedici za njega jest plaćanje alimentacije. Naš sustav alimentacija dobro je poznata lakrdija. Samo oko 61 posto uplata na koje su muškarci obvezani bude stvarno i izvršeno, a kazne za neisplate male su ili ih nema. U nekim saveznim državama neisplata alimentacije ne utječe čak ni na bonitet.

Ako muškarac plaća alimentaciju, to nije ni blizu onome što se traži od žene u slučaju neželjene trudnoće.

Ako vam je zbilja stalo do smanjenja ili eliminiranja broja pobačaja u našoj zemlji, naprosto držite muškarce odgovornima za njihove postupke.

Spomenimo pobačaj. Kad se pokrene ta tema, muškarci će možda pomisliti: Pobačaj je grozan; žene ne bi smjele pobacivati. Nijednom ne uzimaju u obzir muškarca koji je prouzročio neželjenu trudnoću.

Ako budemo raspravljali o zakonodavstvu o pobačaju – umjesto kako da držimo muškarce odgovornima za neodgovorne ejakulacije i neželjene trudnoće koje nastaju zbog toga – gubit ćemo vrijeme. Promijenite temu. Prestanite protestirati ispred klinika. Prestanite posramljivati žene. Prestanite debatirati o tome treba li ukinuti zakone o pobačaju. Ako vam je zbilja stalo do smanjenja ili eliminiranja broja pobačaja u našoj zemlji, naprosto držite muškarce odgovornima za njihove postupke.

Kako bi to izgledalo – stvarna i izravna posljedica za muškarce koji izazovu neželjenu trudnoću? Kakva bi posljedica imala smisla? Bi li trebala biti isto okrutna, bolna, mučna, ranjavajuća, skupa, riskantna i prekretnica u životu…

…kao prisiljavanje žene da prolazi kroz neželjenu trudnoću od devet mjeseci?

Ako smatrate da je pobačaj ubojstvo, razmotrite ovaj misaoni eksperiment: biste li podržali kastraciju šačice muškaraca kako bi se spriječilo 600.000 ubojstava svake godine? Ako ovaj argument zvuči previše provokativno, može li razlog tome biti da mnogi od nas imaju problem pri pomisli na fizičko kažnjavanje muškaraca? Čini se da nam fizičko kažnjavanje žena nimalo ne smeta. Možda nam je više stalo do nadziranja ženskih tijela, moralnosti i seksualnosti nego do toga da smanjimo ili eliminiramo pobačaje.

Evo još jedne ideje za sprečavanje: Svi muškarci u SAD-u mogli bi otići na vazektomiju kad budu spremni da postanu seksualno aktivni. Vazektomije su vrlo sigurne, u velikom postotku reverzibilne, a invazivne kao ugradnja spirale u maternicu. U većini slučajeva sljedećih 24 sata osjeti se blaga bol, ali to je uglavnom to kad je riječ o nuspojavama. (Podsjetimo da opcije kontracepcije za žene, koje koriste milijuni žena u našoj zemlji i milijarde diljem svijeta, imaju dobro poznate nuspojave koje mogu biti brutalne i ozbiljne – i da, također uključuju bol.) Ako i kada muškarac postane odgovorna odrasla osoba, pronađe partnericu i poželi imati dijete, vazektomija se može poništiti i zatim ponovno obaviti kad se završi faza pravljenja djece. Prije vazektomije svaki muškarac može pohraniti svoju spermu u banci sperme, za svaki slučaj.

Ne sviđaju vam se moje ideje? To je u redu. Sigurna sam da postoje bolje ideje, i pozivam vas da predložite svoje. Moja je poanta da se trebamo prestati fokusirati na žene ako se želimo riješiti pobačajâ. Gledajte na pobačaj kao na „lijek” za neželjenu trudnoću. Da bismo zaustavili pobačaje, trebamo spriječiti „bolest” – što znači, samu neželjenu trudnoću. A jedini način da to učinimo jest da se fokusiramo na muškarce, jer neodgovorne ejakulacije muškaraca uzrokuju 100% neželjenih trudnoća.

Zapitajte se: što bi bilo potrebno da cijenite život svoje seksualne partnerice više od svojeg kratkotrajnog užitka ili ugode?

Ako ste muškarac, što bi bilo potrebno da više nikad ne ejakulirate neodgovorno? Gubitak novca, prava, sloboda? Fizička bol? Zapitajte se: što bi bilo potrebno da cijenite život svoje seksualne partnerice više od svojeg kratkotrajnog užitka ili ugode?

Većinom muškarci čine našu vladu i većinom muškarci donose naše zakone. Teoretski, muškarci bi mogli eliminirati – ili drastično smanjiti – pobačaje za nekoliko mjeseci čak i da se ne dotaknu zakona o pobačaju niti da uopće spomenu žene. Naprosto bi trebali početi držati muškarce odgovornima za neodgovorne ejakulacije i u skladu s tim donijeti zakone.

Kako biste smanjili ili eliminirali pobačaje, prestanite s pokušajima kontroliranja ženskih tijela i seksualnosti. Jer neželjene trudnoće uzrokuju muškarci.

____________________________________________________________________________________________

*Ponekad neželjenu trudnoću stvarno uzrokuju nezgode s kontracepcijom, tako da nije baš 100%, ali i dalje je previše.
**Malo besmislen argument, jer i muškarac može imati orgazme bez žene, a u tom slučaju neće biti ni neželjene trudnoće. Autorica je valjda htjela naglasiti problem ženina užitka i osudu ženâ u društvu zbog uživanja u seksu (pogotovo ako rezultira neželjenom trudnoćom).
***Zapravo postoje teorije da kontrakcije maternice prilikom orgazma dodatno pomažu u kretanju sperme prema jajovodima.

Objavljeno u Feminism, Ljudska prava, Patrijarhat, Žene, Ženska prava | Označeno sa , , , , , , , , , , , , , , , | Ostavi komentar

8. mart – radikalno feministička bilješka/poziv (a radical feminist note/call); English, Croatian

(English below)

Žene marširaju na Međunarodni dan žena 1917. u Petrogradu

Žene, djevojke, djevojčice!

I ovoga Osmog marta obilježavamo Međunarodni dan žena, dan koji je nastao na temeljima socijalističke borbe za prava radnica koje su, osim što su bile obespravljena klasa zajedno s muškim kolegama, u radnom svijetu bile dodatno diskriminirane kao žene. Osmi mart i radnička, klasna borba neraskidivo su povezani. Nažalost, Osmi mart i prava žena postali su u svom najvidljivijem obliku – u medijima i na ulici – depolitizirani i umotani u šareni papir i reklame korporacija koje nastoje utržiti dodatni dinar na „ispravnoj stvari”, kao što se dogodilo i mnogim drugim pokretima za prava potlačenih. Njegova socijalistička slavna prošlost uglavnom se gura pod tepih jer je socijalizam u ovom krajnje konzumerističkom i eksploatacijskom sustavu nepoželjan tabu. U današnje vrijeme tu povijest Osmog marta spomenut će samo specijalizirani profili na društvenim mrežama i poneki povijesni portal, tako da će obilježavanje ovoga dana proteći standardno: red analiza diskriminacije i nasilja nad ženama i pokušaji nalaženja rješenja koja se uklapaju u postojeći sistem, red marketinga i konzumerizma usmjerenih na žene.

Tako će nam institucije trubiti o nejednakosti žena u nekim društvenim, poslovnim, političkim, ekonomskim… aspektima, dok te institucije i same pripadaju sistemu koji tu nejednakost perpetuira i ne rješava jer mu nije u interesu da pronađe rješenje. Sistem je patrijarhalan, kapitalistički i diskriminatoran, i jedino može funkcionirati na eksploataciji slabijih. Omogućavanje ženama da dobiju iste šanse da se u pozicijama moći izjednače s muškarcima i postanu eksploatatorice ne rješava problem, a dovodi do lažnog narativa koji posvuda možemo čuti: „žene su dobile sva prava, i što bi one sad još htjele?”

S druge strane, razni proizvođači, prodavači i preprodavači pokušat će nam uvaliti nepotrebne proizvode i usluge, svake godine gledamo sve više seksističkih reklama u kojima se nude ružičasti alati „za žene” (jer inače ne bismo znale rukovati alatom), popusti na kuhinje, kućanske aparate i pribor za „ženske” kućanske poslove poput usisavača i setova posuđa, tretmane ljepote s popustom, a ne zaboravimo i legendarnu ponudu besplatnog posjeta turističkoj točki u Zagrebu za žene, uz uvjet da dođu u muškoj pratnji (čime organizator osigurava profit, a s druge strane diskriminira žene koje ne mogu ili ne žele doći s muškim društvom). Primjera je još mnogo, a sigurno i same znate nekoliko sličnih.

Da se vratimo na to što žene žele, kakva to još „prava” tražimo. Sve dok postoji patrijarhat i sve dok postoji seksizam, feminizam će biti nužan. Možda smo izjednačile neke položaje i dobile neka prava, ali patrijarhat je u malim detaljima. Patrijarhat je veoma stara ideologija, nesvjesna tradicija i time nevidljiv, prihvaćen kao nešto što se podrazumijeva, uzimamo ga zdravo za gotovo. Zato ga želimo rasvijetliti, osvijestiti, raščlaniti, osuditi i spremiti u prošlost. Radikalni feminizam ne traži mjesto za žene unutar postojećeg sistema, ne traži formalnu jednakost, ravnopravnost s muškarcima, mi tražimo potpuno oslobođenje žena. Unutar sistema koji izrabljuje i na tom izrabljivanju jedino može opstati nema istinske slobode izbora.

Zato za ovaj Osmi mart želimo da nam svaki dan bude Osmi mart. Još je dug put do oslobođenja žena; u svijetu većina žena nema ni osnovna ljudska prava. U vrijeme kad su femicid i muško nasilje u porastu usprkos svim silnim analizama, institucijama, organizacijama, NGO-ima i vladinim i međunarodnim uredima kojima je to primarno polje djelovanja, ne možemo više vjerovati da su ovakav sustav vrijednosti i političko uređenje pouzdani i poželjni. Kad se objektivizacija žena lažno prikazuje kao izbor i emancipacija, dok je plaćeno silovanje kao krajnje nasilni oblik te objektivizacije postalo društveno prihvatljivo i prozvano „karijerom”, kad se žene i dalje vrednuju prvenstveno po svojem izgledu i plodnosti, kad se teško izborene tekovine poput reproduktivnih prava žena i ženski prostori pokušavaju dokinuti, kad su žene gurnute u ulogu primarnih njegovateljica i skrbnica za djecu, starije i bolesne članove obitelji jer sustav ne nudi alternativna rješenja, a muškarci ne pomišljaju na jednaku podjelu tog tereta, kad žene moraju „nositi tri ugla kuće”, a često i četiri dok je muškarac i dalje „glava”, pater familias, kad se žene kao jedinu većinu ljudi tretira kao podređenu manjinu, i kad se pojam žene koji označava skupinu ljudi koja dijeli određene zajedničke karakteristike nastoji delegitimizirati i premjestiti u subjektivno i individualističko tumačenje seksističkih stereotipa koje omogućuje seksizmu da prolazi ispod radara, krajnje je vrijeme da raskrinkamo patrijarhalne mehanizme koji se kriju iza toga.

Zato za Osmi mart želimo biti hrabre, želimo da budete hrabre. Pokažite ponekad zube, oslobađajuće je – vjerujte nam. Ne dopustite da vas pokolebaju uvrede jer ste progovorile i založile se protiv nepravde: da ste nepristojne, neugodne, militantne, agresivne, neženstvene, seksualno nepoželjne, i najveća uvreda – da ste feministkinje, i još gore od toga, radikalne. To je znak da ste taknule u nečije nezaslužene privilegije, to je reakcija kakva se javlja kad se privilegirani osjete ugroženima. Birajte svoje bitke, ali ne dopustite da vas gaze. Želimo solidarnost sa ženama, ne zato što su žene, nego solidarnost kad su diskriminirane, omalovažavane, ponižavane… zato što su žene. Rastočimo svoje nesvjesno naučene patrijarhalne obrasce i odbacimo ih. Učimo jedne od drugih i podučavajmo jedna drugu. Neka svaki dan bude Osmi mart, neka živi feministička borba.
Revolucija će biti ženska – ili je neće biti.

(FB post jedinog radikalno-feminističkog kolektiva u Hrvatskoj, Femrevolta)

_______________________________________________________

Women, girls!

Like every year, this 8th of March we mark International Women’s Day, the day that was established on the foundations of the socialist struggle for women workers who, besides having been disenfranchised together with their male colleagues, have been additionally discriminated as women in the labour force. The 8th of March and worker class struggle are inextricably linked. Unfortunately, the 8th of March and women’s rights in their most visible form – in the media and on the street – have become depoliticised and wrapped into colourful paper and advertisements by corporations trying to squeeze out an extra penny from a “good cause”, just as has happened with many other movements for the rights of the oppressed. Its glorious socialist past has been mostly pushed under the carpet, because in this consumerist and exploitative system, socialism is an undesirable taboo. These days, this history of the 8th of March will be mentioned only by specialised social media profiles and rare history webpages, and the marking of this day will happen as usual: a small amount of analysing the discrimination and violence against women with attempts to find solutions that fit into the existing system, and ad campaigns and consumerism aimed at women.

Thus the institutions will trumpet about the inequality of women in some social, business, political, economic… aspects, whilst those institutions themselves belong to a system that perpetuates the inequality and doesn’t solve it, because it’s not in their interest to find the solution. The current system is patriarchal, capitalist and discriminatory, and can only function by exploiting the weaker. Enabling women to have the same opportunities to become equal with men in positions of power and become exploiters themselves doesn’t solve the problem, but it does lead to the false narrative that we hear everywhere: “women have got all the rights, what more would they want now?”

On the other hand, various producers, sellers and resellers will try to peddle their unneeded products and services to us; every year we see more and more sexist advertisements offering pink tools “for women” (because otherwise we wouldn’t be able to work with tools), discounts on kitchen furniture, kitchen appliances and utensils for “women’s” household chores, like vacuum cleaners and kitchenware, discounted beauty treatments, and let’s not forget the legendary offer for women to visit a tourist point in Zagreb for free, under the condition that they bring a male escort with them (which is how the organiser secures profit, but also discriminates against women who cannot or do not want to come accompanied by a man). There are many other examples, and you probably know of a few similar ones yourselves.

Let’s go back to what women want, what additional “rights” are we asking for. As long as we live under a patriarchal system, and as long as there is sexism, feminism will be necessary. We may have levelled some positions and gained some rights, but patriarchy is in the small details. Patriarchy is a very old ideology, an unconscious tradition, and is thus invisible: accepted as something that is self-evident, we take it for granted. That is why we want to shed light on it, become conscious of it, dissect it, condemn it and discard it. Radical feminism doesn’t seek a place for women within the existing system, it doesn’t seek formal equality or equity with men, we seek the total liberation of women. Within a system that exploits and can only survive by way of exploitation, there is no authentic freedom of choice.

Therefore, for this 8th of March we want the 8th of March to be every day. There is still a long way to go until the liberation of women; most women in the world don’t even have basic human rights. In times when femicide and male violence are increasing in spite of all the analyses, institutions, organisations, NGOs and governmental and international offices with their primary field of action focusing on this issue, we can no longer trust that this value system and political organisation are reliable and desirable. When objectivisation of women is falsely presented as choice and emancipation, when paid rape as an ultimately violent form of that objectivisation has become socially acceptable and is called a “career”, when women are still valued primarily by their looks and fertility, when there are attempts to repeal hard-won achievements like women’s reproductive rights and women’s spaces, when women are pushed into the role of primary guardians and caregivers for children, elderly and ill family members because the system doesn’t offer alternative solutions and men don’t even think about sharing that load equally, when women have to “carry three corners of the household” (as the local saying goes), and often even four, while the man is still the “head”, pater familias, when women are the only majority that gets treated as a subordinate minority, and when there are attempts to delegitimise the term for woman that denotes a group of people sharing certain common characteristcs, and move it instead to subjective and individualistic interpretations of sexist stereotypes, thus allowing sexism to pass under the radar, it is high time to expose the patriarchal mechanisms behind this.

Therefore, for March 8th we want to be brave and we want you to be brave. Show your teeth sometimes, it’s liberating – believe us. Don’t let the insults discourage you because you have spoken up and stood up against injustice: that you are impolite, unpleasant, militant, aggressive, unfeminine, sexually undesirable, and the biggest insult – that you are feminists, and on top of that, radical. It is a sign that you have exposed and disturbed someone’s undeserved privileges, it is the reaction that occurs when the privileged feel threatened. Choose your battles, but don’t let them trample over you. We want solidarity with women, not because they are women, but when they are discriminated, belittled, humiliated… because they are women. Let us dissolve our unconsciously internalised patriarchal patterns and let us reject them. Let’s learn from each other and let’s teach each other. May every day be March 8th, may the feminist struggle live.
The revolution will be female – or it won’t be.

(FB post by Femrevolt, the only radical feminist collective in Croatia)

 

Objavljeno u Feminism, Feminizam, Ljudska prava, Patrijarhat, Politika, Radical feminism, radnička prava, Žene, Ženska prava | Označeno sa , , , , , , , , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Vještica Greta, spalite ju!

Nisam bila neka obožavateljica, i općenito mi idu na živce sljedbenici koji opisuju neke prominentne ličnosti kao mesije koji će spasiti svijet ili državu, pa tako i u Gretinom slučaju.
Ako je Josip Broz kao polubožanstvo još uvijek s mnoštvom mana bio neuspješan, onda nema smisla uzdizati ni one sitnije od njega. (Moram to ubaciti, da me ne pitate “a što s Titom” 😁)

A sad ozbiljno. Gretu pratim na društvenim mrežama, ali površno i povremeno – ako se nešto pojavi na “feedu” i učini mi se zanimljivim, pogledam, no nisam vjerna sljedbenica. Kritike svake ideje ili ideologije uvijek su mi dobrodošle ako su utemeljene i argumentirane, ali moju sumnju izazvala je količina napada na ovu klinku na osobnoj razini, kao npr. dijeljenje montirane fotografije nje sa Sorosem (realno, ja bih rado da me Soros financira i slikala bih se s njim zauzvrat!), teorije o uništenju čovječanstva, tvrdnje o vraćanju nekoliko stoljeća unazad, njezinoj želji da zabrani struju i grijanje, da je balavica i mentalno poremećena, tko su joj roditelji itd. Posebno su glasni konzervativni muškarci kojima se ego smežurao u gaćama jer se neka tinejdžerica, zamisli, usudila dići glas i reći da je nešto vrlo trulo u ovome svijetu i da je promjena neminovna jer je nastavak po starom neodrživ. Osim toga, napala je njihove privilegije, a u njih se ne dira. Ista ta balavica usprkos svojem Aspergeru pred cijelim je svijetom svjetskim čelnicima sasula u facu što zaslužuju, ali njezinim kritičarima je problem što je morala čitati svoj govor umjesto da ga je naučila napamet, i što je bila emotivna. Svaki dan isti ti kritičari sjede u fotelji i jebu majku političkim vođama i maštaju što bi uživo učinili da ih sretnu, ali bi Greta trebala biti fina prema tim istim mrskim političarima?! Svi iz svoje fotelje znaju najbolje što i kako im je ona trebala poručiti što je namjeravala, svi bi oni bolje to učinili. Drugim riječima – ne bi se usudili.

Najzanimljivije jest to da se uporno skreće tema s njezine poruke i kritike načina kako svijet trenutno funkcionira, pa se zato bavimo njezinim osobnim životom, eventualnim dijagnozama, porijeklom roditelja, teorijama da su iza toga iluminati, masoni, i naravno korporacije. Zanimljivo, iste te korporacije jedna su od glavnih meta kritike aktivistâ za klimu jer tko proizvodi najviše zagađenja? I usput kritičari ove balavice tvrde da je sve to zavjera, a nemaju nikakvih ni dokaza ni logičnog objašnjenja. Zavjera koga protiv koga? Teorija da se radi o smanjivanju broja ljudi na planeti ubijanjem (kako?) naprosto je nebulozna. Za to vrijeme pobožno se guta i reproducira svaki trač koji tabloidi plasiraju, negira se znanost i kuka se zbog osobne pogođenosti svih onih koji žele zadržati svoj privilegiran, komforan i neodrživ stil života. A upravo takav neodrživ sustav cijelo vrijeme ubija one najniže, najslabije, najpotlačenije – i ljude i životinje!

Nisam obožavateljica Grete, ali skidam joj kapu jer je navela milijune mladih da se pokrenu. Istih tih mladih koje se optužuje da su egoistični, narcisoidni, nezainteresirani, apatični… Navela je milijune da razmisle o nečemu što su prije uzimali zdravo za gotovo. Ustraje na svojem putu usprkos ženomrzački nezrelim napadima navodnih “odraslih” koji s glavom u guzici smatraju sebe i svoje vršnjake kompetentnijima za govor o tako velikim problemima, a u stvarnosti svakom riječju demantiraju svoju zabludu o vlastitoj veličini, pameti i mjerodavnosti. Greta k tome nije stereotipna djevojčica, a svijet mrzi mlade žene koje su asertivne i pokazuju odlučnost i hrabrost, koje dižu glas, suprotstavljaju se rodno-konzervativnim silnicama društva i jasno odbijaju igrati prema njihovim pravilima. “Balavica” ima jajnike kakve ugroženi mužjaci kritičari nikada neće uzgojiti, i to ih boli. Žene koje ju napadaju zrcaleći te iste egomanijake, a posebno feministkinje, još su žalosnija pojava.

Ima Greta mnogo grešaka. Problem je to što ne spominje izrabljivanje životinja kao jedan od glavnih uzroka zagađenja iako je veganka iz istog razloga, što ne spominje SAD kad jedan od najgorih zagađivača na svijetu, što ne kritizira kapitalizam kao takav. Problem je što i dalje igra unutar mnogih okvira istog tog štetnog sistema i samo ga načinje na rubovima. No nije li to prevelik teret i očekivanja za jednu 16-godišnjakinju? Problem je da je još uvijek neiskusna, vrlo mlada i podložna manipulaciji odraslih koje smatra autoritetima u svom životu. No ustvari – i dalje je inteligentnija od prosjeka “odraslih”, koji su itekako također podložni manipulacijama i, recimo to otvoreno, glupi. Usprkos svemu tome, ona se usudila. Koliko nas može reći to isto o sebi? Na kraju krajeva, sve ovo vrijeme uzdali smo se u stručne, iskusne, “zrele” ljude na položajima da će iznaći rješenje – a jesu li? Da jesu, ne bismo sada piskarali o jednoj Greti.
Sve za profit, sve, kao da sutra nema. Prijašnje generacije lijepo su se natulumarile, tulumare još uvijek, a budućim generacijama ostat će nakon fajrunta razbacan stan pun smeća i fleka za čišćenje i pranje.

Uglavnom, kad vidim tko je i kako je napada, nevoljko sam postala Gretina advokatica jer sam i dalje skeptična prema njoj. Ali u svojih 16 godina ona je učinila više nego što će milijuni nas za cijeli život. Njezina je poruka s dobrom namjerom, a napada ju se kao da je esencija zla. Nekako mislim da će i Greta s godinama i iskustvom, kad mladenački žar popusti i kad joj život udijeli par vaspitnih pljusaka, ako uspije s Aspergerom pojmiti društvenu i psihološku dinamiku u ljudi, dići ruke i reći “uzalud”. 😕

(photo from newrepublic.com)

Objavljeno u ekologija, Feminizam, Ljudska prava, Obrazovanje, Politika | Označeno sa , , , , | Ostavi komentar

FB post 3.1.2019. – radnici i studentski poslovi i bundžije

Grupa Tražim / nudim studentski posao koja trenutno broji 123.404 člana žalostan je presjek društva jer se iz ponude poslova i komentara može vidjeti koliko stanovnici ove zemlje podržavaju izrabljivanje radnika. Studenata koji se bune na nisku satnicu sve je veći broj – što je pozitivno – ali zato studenata i “poslodavaca” koji će ih poklopiti i dalje ima više. Jer “zašto se žališ na satnicu od 25 kn/h za fizički posao kad blagajnice u Konzumu rade za 3000 kn/mjesečno”, “ti si neradnik i ratnik iz fotelje” i slične floskule. Na pitanje zašto bi (već otrcani) primjer s blagajnicom iz Konzuma trebao biti razlog da se studenti NE pobune, mudrijaši odgovaraju da je to tako i takvi su uvjeti u kojima živimo.

Mudrijaši također predlažu i da se prestane s borbom iz fotelje.
Mudrijaši nemaju rješenja, mudrijašima sve paše, a jalni su na one koji imaju mogućnosti i u poziciji su da pregovaraju za bolje uvjete. Vjerujem da bi mudrijaši, kad kažu “izađite na ulicu i tamo se borite”, željeli i da netko drugi umjesto njih iz fotelje izađe na ulicu, dok su oni među mudrijašima koji ispijaju kavice na špici i rugaju se budalama “koje ništa neće promijeniti” i koje su “neradnici pa šetaju po ulici i nešto se kao bune umjesto da se uhvate posla jer posla uvijek ima”, “nesposobnjakovići koji se nisu snašli”.

Muka mi je od mudrijaša. Osobno “serem iz fotelje” kad imam vremena i da malo bocnem ove izrabljivače i podržim ostale “borce iz fotelje”. I to naše sranje iz fotelje može nekome otvoriti oči na to da se sa groznom situacijom NE TREBA miriti – u svakom slučaju, najmanje što se može, jest odbiti potplaćen posao pa neka se “slobodno” (ha-ha-ha) tržište “samoregulira”. A na ulicu više ne izlazim, ne zanima me više da se borim za mudrijaše i sve one koji bi da to netko drugi odradi za njih. No neka barem “lijene bundžije” seru iz fotelje ako ništa drugo, tražeći bolje uvjete – i to je već uspješno jer se, sudeći prema komentarima, naši balkanski “poslodavci” koprcaju i nešto kao ljute. 🙂

Ono što je žalosno jest to da i mnogi radnici poprimaju takvo ponašanje, a to je onaj “soj” koji podržava sustav izrabljivanja, vjerojatno sanjajući da će i oni postati jednom izrabljivači. Nemojmo se zavaravati, ovdje velika većina nije mrzila Todorića zbog njegovog lopovluka i odnosa prema radnicima, nego jer nisu na njegovom mjestu.
“Socialism never took root in America because the poor see themselves not as an exploited proletariat but as temporarily embarrassed millionaires.” (John Steinbeck)

Objavljeno u Hrvatska, Ljudska prava, Politika, radnička prava | Označeno sa , , , , | Ostavi komentar

School strike for climate 2, Zagreb, March 29th 2019

Mladi za klimu Zagreb

“Greta is vegan”, “One year without paper = 8 trees, one year without meat = 3432 trees!”

Several animal activists went to support the 2nd school strike for climate, which was a bit disappointing. There were significantly fewer protesters than the first time: high-school students “weren’t granted absence” by their professors and high-school principals – well, the point of this strike and any strike is to skip classes/work in order to send the message and demand something to be changed.

Many kids didn’t know who Greta was, and also what veganism had to do with climate change, even some of their teachers were left wondering at our signs. It is discouraging to some extent, but there is hope, they just need more education about it. Pointing fingers at others and demanding that they change, but sticking to one’s own bad and harmful habits isn’t going to do any good and doesn’t sound genuine and authentic. Calling the protest “non-political” is also disingenuous or simply ignorant – because every protest is political.

Mladi za klimu Zagreb

Sit-in in front of the Croatian parliament (Sabor)

I still place high hopes in kids, because they are very open to new ideas and knowledge, and most willing to change for the better of everyone – animals, environment and people. The positive side is that the speakers were really passionate in conveying the message to politicians that they are very determined. Although there was a small number of protesters, they made a lot of noise, and they spontaneously decided to do a sit-in (however short it lasted). I hope they will look into the meat, dairy and egg industries issue to make a connection, and that this will grow into something bigger and more powerful.

Mladi za klimu Zagreb

Višnja attends all human rights protests, always carrying short, smart messages, this time “Mars to you, Earth to us”. This year she had to use walking aid, but it didn’t stop her.

Mladi za klimu Zagreb

This girl wasn’t part of any group at the protest “School strike for climate”, she didn’t come with us, but was the only one beside our group that held a vegan sign. Her name is Barbara and she’s a (university) student. It’s always nice to meet other people who share the same views and concerns regarding animal rights and environmental issues.

Objavljeno u ekologija, Hrvatska, Politika, Prava životinja, Životinje | Označeno sa , , , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Međunarodni dan vegetarijanstva (i moja „transformacija”)

Sretan vam prvi dan najljepšeg mjeseca u godini 😊 i međunarodni dan vegetarijanstva! Ovaj „dan” obilježava se cijeli listopad i završava međunarodnim danom veganstva, 1. studenog.
Vegetarijanstvo je često „uvod” prema prelasku na veganstvo.
Meni je dugo trebalo da otvorim oči. Nažalost.
IMG_20180804_084253_884
Na vegetarijanstvo sam prešla s nepunih 16, sredinom rujna 1996. jer usprkos ljubavi prema jedenju leševa, nisam više mogla ignorirati svoju savjest koja mi je govorila da je to zapravo odvratno. Naučena sam na jedenje mesa i da je to poželjno i nužno, a bilo mi je i ukusno. Trebalo mi je šest mjeseci borbe sa sobom da na kraju kažem „dosta”. Nisam pojma imala o nutricionizmu, nije tada bilo ni interneta, i do 2000. počela sam se češće prehlađivati, što sam neuko pripisala vegetarijanskoj prehrani kao takvoj (zapravo sam jela dosta jednolično – ono što je bilo dostupno i što mi je tada bilo ukusno) i prebacila se na peskatarijanstvo „radi zdravlja”. No zanimljivo je da mi je anemija koju sam vukla cijelo djetinjstvo nestala s prelaskom na vegetarijanstvo – ustajanje iz kreveta više nije bilo proces s čekanjem da mi se raziđe „mrak” pred očima i prođe napad slabosti.
2004. vraćam se na vegetarijanstvo jer mi je ovo s jedenjem morskih životinja bilo licemjerno – rekla sam ili sve ili ništa, a ja biram ništa pa makar zapala u bolnicu – što se nije dogodilo. Zahvaljujem se osobi koja je po studentskim domovima baš u to vrijeme ostavljala popise tvrtki koje proizvode kozmetiku i higijenske proizvode s naznakom koje muče, a koje ne muče životinje u laboratorijima – nisam prije razmišljala o tome, i počela sam izbacivati proizvode tvrtki s „crne liste”, a prestala sam i kupovati išta kožno. „Staru” kožu sam nosila, kao i poklonjene kožne predmete (bljak).

Ali za lansiranje odjeba cijeloj toj odvratnoj industriji trebalo mi je vremena da shvatim. Mislila sam da su vegani ekstremisti i da je nemoguće promijeniti ovaj sustav. Da je svijet takav i da „to tako mora biti”, a ja ne želim sudjelovati u onom konačnom činu – ubojstvu životinje i njezinu hororu koji proživljava u tim trenucima. I žmirila sam na onaj zadnji korak koji mi je trebao da shvatim da ne-ljudske životinje nisu tu da bismo ih izrabljivali. Koliko me razbješnjivalo kad bi karnisti za ubijanje radi mesa rekli „uzgajamo ih za tu svrhu”, toliko nisam vidjela koliko je loše iskorištavati svjesno, misleće i osjećajno biće, osobu, njezinim porobljavanjem, oduzimanjem tjelesne slobode i postupanjem s njom kao da je roba, stvar. Bez obzira radi li se o intenzivnom uzgoju i masovnoj industriji ili „seljaku koji voli te životinje”. Voli ih toliko da im crpi tjelesne resurse i na kraju ih pošalje u smrt.

Ta ideja počela mi je dozrijevati tek u rujnu 2016., posjetila sam ZeGeVege i razgovarala s tada poznanikom kojeg sam slučajno srela, valjda prvi put, o tome kako izgleda život vegana. Buba je ubačena u uho (hvala, Dane 😉), kotači se pokrenuli i u veljači 2017. odbacila sam i mliječne proizvode i jaja, uslijedilo je i popratno filtriranje odjeće, obuće i modnih dodataka te stroži odabir kozmetičkih i higijenskih proizvoda.

Ono što će svaka osoba koja izbaci u maksimalnoj mjeri (jer u ovom sustavu nemoguće je potpuno se otkopčati od sustava izrabljivanja) svoje sudjelovanje u zlostavljaju, izrabljivanju i ubijanju životinja (skraćeno: vegan/ka) reći će vam za taj proces: žao mi je što to nisam učinila i prije.
Od tada naučila sam iznenađujuće mnogo, pa čak i za kuhanje češće dobijem motivaciju jer je nevjerojatno kreativno, a otkrila sam i ogroman broj namirnica i sastojaka koji su lako dostupni, hranjivi i neusporedivo zdraviji od bilo kakvih namirnica životinjskog porijekla.

Moglo bi se reći da sam izašla iz svoje dotadašnje zone komfora koja je postala pretijesna i više se nije mogla zvati zonom komfora – u jedan drugi život u kojemu su se cijeli svjetonazor i shvaćanje svijeta drastično preokrenuli i u kojemu je prošli život ogoljen do svoje srži kao grozomorna laž – kao nakon uzimanja crvene pilule u Matrixu, ili kao gledanje kroz sunčane naočale u They Live. Bez obzira na sve, ovo putovanje je tek počelo i povratak na staro ne dolazi u obzir.

Objavljeno u Prava životinja, Životinje | Označeno sa , , , , , , , , | Ostavi komentar

Negativni učinci suvremenih prehrambenih trendova na pokret za prava životinja (3/3)

(Nastavak 1. i 2. dijela)

Žene u pokretu za prava životinja

I u veganstvu kao i mnogim drugim životnim segmentima i pokretima vidljiva je rodna podjela – prema različitim procjenama mnogo je više veganki nego vegana, što se pripisuje tradicionalnim shvaćanjima da su žene suosjećajnije i zaštitnice slabijih. Nedavno su objavljeni i rezultati ankete prema kojoj muškarci mnogo manje recikliraju jer se briga za okoliš smatra „nemuževnim” (Dockrill, 2017). Sličan je i odnos prema konzumaciji mesa, koja se smatra karakteristikom „pravih muškaraca”, lovaca, dok se muškarce vegane smatra slabićima, što je prilična ironija jer je konformizam vrlo jasan pokazatelj slabosti i kukavičluka zbog straha od reakcije društva. No ipak, u samom pokretu za prava životinja vidljiviji su muškarci nego žene. Na površini djeluje kao da muškarci više teoretiziraju, drže predavanja, educiraju, pišu, dok se žene više bave zbrinjavanjem kućnih ljubimaca i vođenjem utočišta za životinje ili pišu blogove o zdravoj prehrani i kuhanju. Organizacija Vegan Feminist Network na svojoj je web stranici istaknula žene koje su pridonijele borbi za prava životinja upravo zbog zanemarenih i zaboravljenih protagonistica u povijesti toga pokreta, a poseban odjeljak posvećen je ženama iz Azije (Vegan Feminist History. Vegan Asian Women’s History.).

Od popularnih autor(ic)a među poznatijim su ženama Carol J. Adams, koja je posvetila svoj rad proučavanju objektivizacije i seksualizacije životinja i žena i njihove povezanosti, te Joan Dunayer koja se bavi specizmom kao temeljem diskriminacije ne-ljudskih životinja i zagovara promjenu toga odnosa. Melanie Joy, iako sama ne pripada pokretu za prava životinja, uvela je pojam karnizam kao naziv ideologije kojoj se učimo od samog rođenja – poimanje životinja kao hrane/robe ili kao kućnih ljubimaca. Taj je pojam kritiziran jer u svom korijenu implicira da se radi samo o mesu i njegovoj konzumaciji, a Joy se njime služi da bi opisala specizam. Osobno bih ga zadržala u njegovom užem, etimološkom značenju jer je koristan za označavanje fenomena fetišizacije, odnosno kulta jedenja mesa.

I među ženama izvan pokreta, ali na koje veganstvo ima globalan utjecaj, velika je razlika kad se uzme u obzir geografsko porijeklo i klasa. Kako sam već spomenula na početku, na zapadu se vidi velik jaz između bijelih i ostalih žena, što je vrlo slično „bijelom feminizmu”. Raščlane li se statistike npr. nejednakih plaća između muškaraca i žena prema rasi, vidljivo je da bjelkinje bolje zarađuju od crnkinja i žena drugih rasa (Temple i Tucker, 2017). Bjelkinje imaju bolje startne pozicije, žive u boljim kvartovima, imaju pristup boljem obrazovanju i poslovima, imaju dublji džep za kvinoju, avokado, chia sjemenke, ukratko, za plant-based food. U zemljama u razvoju ženska prava imaju potpuno drugu dimenziju. Žene se još uvijek bore za položaj u društvu i slobode koji se kod nas već uzimaju zdravo za gotovo ili se barem formalno promiču – za pristup obrazovanju i zapošljavanju, protiv kulture silovanja, protiv prisilne udaje, za sigurne ženske prostore itd. (Gerlich, 2015). Predstoji im još velik put za prevaliti dok se ne počnu baviti pitanjima kakva muče feministkinje razvijenih zemalja. One koje imaju tu sreću da su zaposlene, rade u lošim uvjetima rada, teške fizičke poslove, uglavnom za mizeran dohodak i s dugim radnim vremenom. Žena iz Bangladeša koja satima radi pogrbljeno za šivaćim strojem za neki od popularnih modnih brandova, ili žena iz Indije spaljenih dlanova od čišćenja oraha vjerojatno se neće previše zamarati pravima životinja jer je zauzeta svojom svakodnevnom borbom za preživljavanje, kao što si neće moći priuštiti ortoreksiju kao bijele žene na zapadu koje će kupiti proizvode njihova rada i time ostvariti zaradu pisanjem i fotografiranjem za svoj blog.

Treba spomenuti i da je u samom pokretu za prava životinja prisutno pitanje seksizma i seksualnog uznemiravanja među aktivistima, o čemu žene uglavnom šute da ne bi ugrozile sâm pokret i jer im se ne bi vjerovalo (Pattrice, 2017). O tome ponekad procuri poneka informacija pa možda u svjetlu #metoo pokreta i pokret za prava životinja uskoro doživi katarzu od seksizma u svojim krugovima. PETA kao najpoznatija svjetska organizacija koja se bavi pravima životinja poznata je i po notornim reklamama u kojima se služi ženskom golotinjom kao sredstvom za privlačenje pažnje. Usprkos godinama kritike, čini se da ne odustaju od svoje taktike – u svakom slučaju pažnju su privukli, ali i izgubili podršku mnogih aktivist(kinj)a (Aherne, 2017).

Image result

Glumica Pamela Anderson u PETA-inoj kampanji (izvor: peta.uk)

Sve je to povezano

Nemoguće je odrediti kakav pristup primijeniti da bi se uspješno privukao što veći broj pristaša, a da se pritom izbjegne i negativan utisak na dio javnosti. Nakon što se sagledaju brojni aspekti pokreta za prava životinja i njegova preklapanja s ljudskim pravima i ekologijom, čini se da nema izlaza. Cinici će reći da etička potrošnja u kapitalizmu nije moguća i da bojkot kupnje i oslanjanje na zakon ponude i potražnje neće riješiti ništa. I u pravu su – sve dok ne zahtijevamo promjenu cijelog sustava, nismo učinili nešto značajno. No to ne znači da nismo učinili ništa. Svaki pojedinac sudjeluje u lokalnoj i globalnoj igri ponude i potražnje, i ako se sami krajnji potrošači zainate tržište može neumoljivo osuditi neku industriju na propast. U SAD-u je 2014. godine ubijeno 400 milijuna životinja manje nego u 2007. Kupovina samog mlijeka zadnjih godina se smanjila, ali zato je porasla potražnja za proizvodima od mlijeka (Cessna i Law, 2017). U trenutačnoj situaciji čini se da nema izlaza – kako jedna loša praksa propadne, izrodi se nekoliko novih ideja i načina kako izbjeći trošak zaštite okoliša, zaštitu radničkih prava i prava životinja. Primjer za iskorištavanje veganstva radi profita gore je navedeni kokos i zlostavljanje makakija u njegovoj berbi. Veganstvo je velikim igračima samo još jedna niša na tržištu, usprkos optimizmu aktivista za prava životinja da će veća dostupnost tih proizvoda navesti veći broj ljudi na prelazak. I to je mogućnost, samo dok se dosegne respektabilan broj koji bi mogao dovesti do značajnijeg učinka, hoće li biti kasno? S porastom stanovništva svijeta raste i potražnja za mesom, osobito u zemljama u razvoju. Industrija hrane od životinja subvencionirana je od država diljem svijeta, a njihovi lobiji neumorno rade na popravljanju narušene slike i na defamiranju veganstva. Jedan od argumenata protiv biljne prehrane je i gubitak radnih mjesta u sektoru mesa i mlijeka – iako već postoje uspješni primjeri farmi za uzgoj životinja koje su se prebacile na poljoprivrednu proizvodnju umjesto da su se zatvorile (Orde, 2017; Large Dairy Company Ditches Dairy After 90 Years and Starts Producing Plant-Based Milks Instead, 2017).

Što nam, dakle, preostaje? Vjerojatno ne baš puno: vegana je još uvijek premali broj da bi imali moć za pokretanje značajnijih preokreta u društvu, a inercija većine ljudi prema promjeni i zabrinutost gotovo isključivo samo za osobne interese ne ostavljaju veliku nadu da će se izroditi globalna volja za promjenom nabolje, osim kad bude prekasno. Ono što pojedinac može učiniti jest informirati sebe i druge, pobijati pseudoznanost i iznositi činjenice, tražiti alternative lošim praksama proizvodnje i njihovu financiranju i okrenuti se lokalnim proizvođačima koliko je god to moguće, a iz uvoza dati prednost certificiranim proizvodima koji jamče barem koliko-toliko manje štetan utjecaj na okoliš, stanovništvo i bioraznolikost u zemlji porijekla. Potrebno je aktivno raditi na tome da se s veganstva skine dojam da se radi o pukom prehrambenom trendu za hipstere i bogataše i uporno ukazivati na njegovu bît i stvarne ciljeve. I na kraju ono što je iznimno važno – učiniti ga dostupnim svim slojevima društva rastakanjem asociranja pojma vegansko s elitizmom i ekskluzivom i povezati ga u kontekst zajedno s lokalno proizvedenim i pristupačnim proizvodima kojima bi se u tom pokretu trebala davati prednost kao prvoj opciji i najboljem izboru. Unutar samog pokreta ženama treba dati veći prostor za izražavanje i mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u teorijskom dijelu, i da pokret za prava životinja u svojim strategijama širenja i dopiranja do širih slojeva stanovništva u obzir uzme specifičnosti ženskog pitanja, naročito odnos žene prema ženi radnici, i lokalno i globalno gledajući. To se odnosi i na svaku marginaliziranu skupinu i slojeve društva koji su do sada bili isključeni ili su imali otežan pristup pokretu za prava životinja. Ideje se lakše šire i prihvaćaju kada se različite skupine ne smatraju isključenima, a iskustva iz različitih društvenih struktura mogu biti od velike pomoći u stvaranju specifičnih pristupa kojima se ciljano nastoje pridobiti novi pristaše i zagovornici pokreta.

___________________________________________________________________________________________

Literatura:

A Holocaust survivor, Now Vegan Activist – Is There a Line Between Animal and Human Suffering?” (video). 2017. U: Plant Based News, YouTube. Internet. 30. siječnja 2018.

Aherne, James. 2017. “A Gallery of Sexism in Animal Rights”. U: Vegan Feminist Network. Internet. 1. veljače 2018.

Andrei, Mihai. 2016. “400 Million Fewer Animals Were Killed for Food in 2014 Because People Eat Less Meat”. U: ZME Science. Internet. 1. veljače 2018.

Ballesteros, Carlos. 2017. “Mexican Cartels Used Government Data to Kidnap and Extort Avocado Farmers.” U: Newsweek. Internet. 1. veljače 2018.

Bellemare, Marc F., Fajardo-Gonzales, Johanna, Gitter, Seth R. 2016. “Foods and Fads: The Welfare Impacts of Rising Quinoa Prices in Peru.” U: Towson University, Department of Economics. Internet. 31. siječnja 2018.

Blythman, Joanna. 2016. “Can Hipsters Stomach the Unpalatable Truth About Avocado Toast?” U: The Guardian. Internet. 1. veljače 2018.

Cessna, Jerry i Law Jonathan. 2017. “Dairy Products: Per Capita Consumption, United States (Annual)” (tablica). U: United States Department of Agriculture Economic Research Service. Dairy Data. Internet. 1. veljače 2018.

Cherfas, Jeremy. 2016. “Your Quinoa Habit Really Did Help Peru’s Poor. But There’s Trouble Ahead”. U: National Public Radio. Internet. 1. veljače 2018.

Definition of Veganism”. U: The Vegan Society. Internet. 31. siječnja 2018.

Dockrill, Peter. 2017. “Study Says Some Men Avoid Being Eco-Friendly Because It Looks ‘Less Manly’”. U: Science Alert. Internet. 1. veljače 2018.

Gerlich, Renee. 2015. “How a Whitewashed “Choice” Feminism Undermines Women’s Resistance all Over India.” U: Writing by Renee. Internet. 29. siječnja 2018.

India’s ‘Cashew Capital’ Loses Ground in Global Race” (video). 2017. U: Wall Street Journal. Internet. 1. veljače 2018.

Joshi, Shivam. 2017. “Evolved to Eat Meat? Maybe not.” U: Huffpost. Internet. 31. siječnja 2018.

Lamble, Lucy. 2013. “Cashew Nut Workers Suffer ‘Appalling’ Conditions as Global Slump Dents Profits”. U: The Guardian. Internet. 31. siječnja 2018.

Large Dairy Company Ditches Dairy after 90 Years and Starts Producing Plant-Based Milks Instead”. 2017. U: Rise of the Vegan. Internet. 1. veljače 2018.

Leech, Joe. 2017. “The Alkaline Diet: An Evidence-Based Review”. U: Healthline. Internet. 1. veljače 2018.

Locwin, Ben. 2017. “Gluten Free: Fad Diets are All the Rage but Here’s Why They Shouldn’t Be”. U: Generic Literacy Project. Internet. 1. veljače 2018.

Mander, Benedict. 2015. “How Soya Wealth is Changing the Bolivia’s Santa Cruz Province”. U: Financial Times. Internet. 1. veljače 2018.

Marshall, Andrew. 2011. “From Vietnam’s Forced-Labor Camps: ‘Blood Cashews’”. U: Time. Internet. 1. veljače 2018.

Orde, Elena. 2017. “A New Farming Future”. U: The Vegan Society. Internet. 1. veljače 2018.

Pattrice. 2017. “Only You Can Stop Men who Hurt Women From Also Harming Animals”. U: Vine Sanctuary News. Internet. 1. veljače 2018.

Pereira, Ignatius. 2014., ažurirano 2016. “Study Finds Poor Working Conditions in Cashew Industry”. U: The Hindu. Internet. 1. veljače 2018.

Pickett, Malory. 2016. “In the Midst of Drought, California Farmers Used More Water for Almonds”. U: Forbes. Internet. 31. siječnja 2018.

Rapaport, Lisa. 2017. “Vegetarian and Vegan Diets Good for Kids and Adults, Nutritionists Say”. U: Reuters. Internet. 1. veljače 2018.

Richardson, Jill. 2014. “The Dark Truth Behind the Popular Superfood, Quinoa”. U: Alternet. Internet. 1. veljače 2018.

Rodger, George D. 2002. “Interview With Donald Watson – Vegan Founder”. U: Foods for Life. Internet. 31. siječnja 2018.

Saner, Emine. 2015. “Almond Milk: Quite Good for You – Very Bad for the Planet”. U: The Guardian. Internet. 31. siječnja 2018.

Sretan veganski Božić i suosjećajna nova godina!”. 2017. U: Prijatelji životinja. Internet. 29. siječnja 2018.

Temple, Brandie i Tucker Jasmine. 2017. “Equal Pay for Black Women” U: National Women’s Law Center. Internet. 1. veljače 2018.

The Effects of Palm Oil. How Does Palm Oil Harm Orangutans and Other Wildlife?” U: Orangutan Foundation International. Internet. 1. veljače 2018.

Vegan Feminist History. Vegan Asian Women’s History”. U: Vegan Feminist Network. Internet. 31. siječnja 2018.

Voller, Louise. 2017. “Supermarket Avocados Take Water From Local Communities.” U: Danwatch. Internet. 31. siječnja 2018.

Wilson, Bee. 2017. “Why We Fell for Clean Eating”. U: The Guardian. Internet. 31. siječnja 2018.

Winkel, T., Bertero, H. D., Bommel, P., Bourliaud, J., Chevarri´a Lazo, M., Cortes, G., Gasselin, P., Geerts, S., Joffre, R., Le´ger, F., Martinez Avisa, B., Rambal, S., Rivie`re, G., Tichit, M., Tourrand, J. F., Vassas Tora, A., Vacher, J. J. i Vieira Pak, M. 2012. “The Sustainability of Quinoa Production in Southern Bolivia: From Misrepresentations to Questionable Solutions. Comments on Jacobsen (2011, J. Agron. Crop Sci. 197: 390–399)”. U: Journal of Agronomy and Crop Science. Internet. 31. siječnja 2018.

Winograd, Nathan J. 2015., ažurirano 2017. “Did an Abused Monkey Pick Your Coconut?” U: Huffpost. Internet. 1. veljače 2018.

World Health Organisation. 2015. “Q&A on the Carcinogenicity of the Consumption of Red Meat and Processed Meat”. 2015. U: WHO. Internet. 5. ožujka 2018.

World Wildlife Fund. 2017. “Appetite for Destruction. Summary Report.” U: WWF. Internet. 31. siječnja 2018.

Yourofski, Gary. 2015. “Palestinians, Blacks and Other Hypocrites” (video). U: Gary Yourofski, YouTube. Internet. 30. siječnja 2018.

Negative Impacts of Contemporary Dietary Trends on the Animal Rights Movement
Summary

The essay is a critical text tackling the clean-eating diet popularity and its negative effect on the animal rights movement due to misinterpreting veganism as a health issue and hijacking of the term vegan in the plant-based diet. Different aspects of the plant-based diet are covered taking into account the global impact of both plant-based and meat diets on the environment and worker rights in the developing and the developed countries, the way the plant-based diet and veganism are often falsely depicted as elitist, hindering inclusiveness of marginalized groups, and the role of women in the animal rights movement.

Objavljeno u Feminizam, Prava životinja, Žene, Ženska prava, Životinje | Označeno sa , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Negativni učinci suvremenih prehrambenih trendova na pokret za prava životinja (2/3)

(Nastavak nakon 1. dijela)

 

Intersekcionalnost, identitet žrtve i specizam

 

Ako se vratimo na spomenute blogove, blogere i jutjubere, primijetit ćemo da su to u ogromnoj mjeri bijelci sa zapada iz više srednje klase ili su neke slavne osobe koje su se posvetile aktivizmu za prava životinja. Blogove s receptima i kozmetikom najčešće vode žene, muškarci su više u aktivizmu. Predstavnika drugih rasa gotovo da nema, nevidljivi su. Štoviše, pripadnici drugih rasa, što je osobito vidljivo u SAD-u i Velikoj Britaniji odakle najviše utjecaja dolazi i do nas (zahvaljujući jeziku, medijima i pop-kulturi), ne žive u područjima gdje postoje specijalizirane trgovine ili restorani s opcijama zdrave i/ili veganske prehrane, izbor im je sužen. Ako i postoje takva mjesta na zapadu, pripadnici ne-bijelih rasa nemaju dovoljno novčanih sredstava da bi se svakodnevno tako hranili. A tek za uspješan i vidljiv blog ili kanal na YouTubeu potreban je i kvalitetan fotoaparat, ili barem kvalitetan pametni telefon s dobrom kamerom, potreban je estetski privlačan interijer, lijepo posuđe i ukrasi za trpezu, potrebno je po mogućnosti imati dobar softver za obradu fotografija i/ili videa, a za takav softver uglavnom treba i malo jače računalo – a za sve to potrebni su dobri prihodi, slobodno vrijeme i sigurnost materijalne potpore ostalih ukućana. Crnci na zapadu smatraju veganstvo „bjelačkim” hirom, a ako se promatra zajedno s pokretom „Black Lives Matter”, bijelce se optužuje da su im bitnije životinje i njihovi životi od crnaca. Slične kritike mogu se čuti na račun Izraela. Analogijom prema „pink-washingu” – pojmu kojim se izrazita uključivost prema homoseksualnim i transseksualnim osobama u Izraelu označava kao puka propaganda da bi se skrenula pozornost s odnosa s Palestinom i time zemlja prikazala u boljem svjetlu prema međunarodnoj zajednici – nastao je i novi naziv „green-washing” kao objašnjenje zašto je u Izraelu došlo do nevjerojatnog porasta i širenja veganstva. Mnogi aktivisti pružaju alternativno objašnjenje da su Izraelci u postupanju prema životinjama u industrijskoj proizvodnji mesa, mlijeka i jaja pronašli paralele s postupanjem prema Židovima u nacističkim logorima smrti i zbog toga su odbili sudjelovati u tome poistovjetivši se sa žrtvama. No mnogi će i dalje smatrati da je pojam „holokaust nad životinjama” uvredljiv za Židove. Dr. Alex Hershaft, aktivist za prava životinja koji je preživio holokaust nudi isto objašnjenje da postoje mnoge poveznice, kritizirajući usredotočenost na žrtvu umjesto na prepoznavanje i uklanjanje uzroka izrabljivanja. Prema njemu viktimizacija je neproduktivna i može doprinijeti nerazumijevanju da postoje i drugi oblici izrabljivanja te poslužiti kao izlika za vlastito daljnje izrabljivanje slabijih (A Holocaust Survivor, Now Vegan Activist – Is There a Line Between Animal and Human Suffering?, 2017).

 

Upravo takav aktivizam prevladava na društvenim mrežama, a mreža Tumblr poznata po takvom diskursu postala je njegov simbol. Došlo je do prekomjernog naglašavanja žrtve bez nuđenja ikakvog rješenja. Intersekcionalnost koja je kao koncept (usput, moglo bi se reći: preoteta – od crnačke feministkinje Kimberlé Crenshaw pa dodatno proširena) trebala obuhvatiti sve pokrete i sve oblike izrabljivanja kao isprepletene (što i jesu) s ciljem da ih se osvijesti i da se radi na njihovom dokidanju, počela se zlorabljivati i preinačila se u iskarikirano mjerenje i uspostavu ljestvice potlačenosti pojedinca kao pripadnika raznih skupina kao uspostavu njegove vrijednosti u tim krugovima, ali opet na štetu životinja i postavljanjem čovjeka na prvo mjesto. Specizam je još uvijek tvrdokorno ugrađen u svjetonazor ljudi diljem svijeta, bez obzira na to iz kojeg društvenog sloja i kakve kulture dolazimo. Tako primjerice nasilno prekinuti i mizerni životinjski životi nisu bitni, nego je strahota to što su radnici na plantažama voća potplaćeni, a vegani su krivi za to. Vegani su bogati bijelci, a radnici na plantažama tamnoputi, često imigranti. Zanemaruje se da biljnu hranu konzumiraju svi, ne samo vegani, a prigovor je u tome da se veganstvo i veganska hrana promoviraju kao cruelty-free način života, dok okrutnost i dalje postoji i opstaje u odnosu prema radnoj snazi. Vegani imaju odgovornost da se bave svim navedenim pitanjima, moraju biti intersekcionalni. Manjine čiji je identitet stoljećima bio zatiran u ponovnom buđenju i oživljavanju svojih kultura odbijaju uvidjeti da je jedan dio tradicija i kulture koji izrabljuje životinje nepravedan te shvaćaju veganstvo kao napad na svoj identitet i slobodu izražavanja. Mnoge skupine koje su žrtve izrabljivačkih sustava ne žele prihvatiti da postoje i žrtve njihovih postupaka, a bivanje žrtvom razmahalo se do razmjera da je i viktimizacija postala svojevrstan identitet i način kako ušutkati bilo kakvu kritiku i suprotstavljanje. Intersekcionalnost je postala odličan paravan i izlika za nepoduzimanje ničega jer ako se jedan skup problema ne može riješiti, onda je najbolje ne poduzimati ništa – osim pokojeg ljutitog tweeta ili teksta na Tumblru. U drugim pokretima koji se bave ljudskim pravima sâm spomen životinja i povlačenja određenih paralela izrabljivanja i tlačenja smatra se herezom, no vegani će često čuti za sebe da mrze ljude jer se zalažu za životinje i da moraju u svoju borbu uključiti i ljude. Pokret koji je nastao radi životinja preotima se u korist ljudi jer tako nalaže intersekcionalni pristup. Obrnuto se rijetko događa, a i tada nema recipročnosti. Gary Yourofski primjer je neapologetskog vegana koji se ne libi i uvrijediti ako treba jer u njegovom fokusu primarno su životinje, neprestano podsjećajući na to da ma koliko tragedija doživjeli, i dalje su uzrok tim tragedijama ljudi sami, dok životinje prolaze mnogo gore od bilo koje ranjive i diskriminirane skupine ljudi i njihovoj patnji uzrok su opet sami ljudi. Takvim pristupom i uvjerljivim, politički nekorektnim argumentima ogoljenima od uljepšavanja privukao je mnogo novih aktivista u pokret, ali i stekao velik broj protivnika. Njegova je teza da će s uklanjanjem specizma automatski nestati i drugi oblici predrasuda i supremacizma među samim ljudima jer ako se djeca počnu odgajati bez predrasuda prema ne-ljudskim životinjama koje se fizički uvelike razlikuju od čovjeka, same razlike među ljudima kao npr. spol i rasa neće stvarati zazor niti će biti razlog za diskriminaciju (Yourofski, 2015).

Kako god gledali na to, veganstvo često postaje bojno polje za prebrojavanje ljudskih žrtava i odvlačenje fokusa s onih zbog kojih je i nastalo – životinja i njihovih prava. Biljna prehrana koja se često maskira u veganstvo, a mnogo je puta sredstvo marketinga za skupe i ekskluzivne proizvode, samo narušava njegovu svrhu i dovodi u zabludu oko toga što su njegovi stvarni ciljevi i namjere. Srećom postoje i aktivisti koji su svjesni tih problema pa su se počeli baviti i tim pitanjem. Na društvenim mrežama crnci se ograniziraju u svoje grupe i mnogi slavni crnci prešli su na veganstvo, čime su doprli do pripadnika svoje zajednice i prenijeli smisao te ideje. I klasna podijeljenost počela se uzimati u obzir, tako da je npr. na Facebooku grupa What broke vegans eat (Što jedu dekintirani vegani) privukla desetke tisuća članova diljem svijeta. U Hrvatskoj je krajem 2017. neformalna aktivistička grupa Vegan Thugz u suradnji sa zajednicom s Facebooka Snaga bilja i udrugom Prijatelji životinja snimila video s receptima za veganski božićni ručak s tradicionalnim jelima najvećim dijelom od sastojaka koji se mogu naći u prosječnom kućanstvu, dok „najegzotičnije” namirnice bili su sojino mlijeko i glutensko brašno – koji su i dalje cjenovno pristupačniji od delikatesnih jela i namirnica koji se uobičajeno konzumiraju za božićne i novogodišnje praznike (Sretan veganski Božić i suosjećajna nova godina!, 2017).

 

Vjerodostojnost argumenata

 

No takvi slučajevi i dalje su prilično slabo vidljivi, a čistojelstvu i biljnoj prehrani popularnost ne jenjava. Štoviše, poprimili su i ekstremne oblike u vidu sirovojelstva, bezglutenske prehrane, LCHF („low carbs high fat”), alkalne prehrane, već spomenutog palea itd. Svaka od tih prehrambenih ideologija proizlazi iz ideje da su određene namirnice štetne, a često i odvažnih tvrdnji o tome da su npr. gluten ili šećer pravi otrovi. Mnogi aspekti prehrane i funkcioniranja ljudskog organizma i dalje su slabo istraženi, što je plodno tlo za razvoj tih teorija. Za te „pravce” nema čvrstih temelja, a znanstvena zajednica spori se među sobom oko njihova učinka na zdravlje. Postoji mogućnost da su zapravo dugoročno štetni ili su mišljenja podijeljena – npr. necelijakična osjetljivost na gluten u nekih osoba stvarno je dokazana, a celijakija je kao zdravstveno stanje vrlo rijetka, no bezglutenski se hrane i osobe koje nemaju zdravstvenih problema – što neki stručnjaci ne preporučuju jer smatraju da može prouzročiti više štete nego donijeti koristi (Locwin, 2017). Nema dokaza da je alkalna prehrana povoljna za zdravlje zbog promjene pH vrijednosti, niti sprečava oboljenja, nego ima prednosti zbog toga što uključuje cjelovitu hranu (Leech, 2017). Paleo prehrana nema nikakvog uporišta jer prehrana naših predaka nije bila jednovrsna niti uvijek zdrava, već se radilo o pukom preživljavanju (Joshi, 2017) – ali zagovornici takvih prehrana i dalje su uporni u svojim vjerovanjima usprkos bilo kakvim dokazima suprotnog.

U mnoštvu dostupnih neprovjerenih informacija koje djeluju uvjerljivo teško je razlučiti što je istinito, a što bi moglo biti samo propaganda. S obzirom na porast nepovjerenja u mjerodavnost i vjerodostojnost znanosti, dijelom i zahvaljujući kupljenim pristranim istraživanjima – ovisno o tome tko im je sponzor – dolazi do širenja neprovjerenih informacija, populariziranja raznih pseudoznanstvenika i teorija zavjere, od trovanja chemtrailsima i protivljenja cijepljenju pa sve do uvjerenja da je Zemlja ravna ploča. U velikoj mjeri pobornici takvih teorija istovremeno su i vegani ili osobe koje se prehranjuju biljem i pogrešno se smatraju veganima, a to u očima šire javnosti djeluje kao da se radi o sekti s pomaknutim poimanjem stvarnosti, čime se opet nanosi šteta samom pokretu za prava i oslobođenje životinja. Naravno, mnogim protivnicima veganstva to je odlična prilika da opravdaju svoj specizam, ali zasigurno će i odbiti mnoge osobe koje nisu upoznate s njegovom srži tako da neće ni pokušati saznati o čemu se zapravo radi.

Bez obzira na sve navedeno, najveća organizacija stručnjaka u području nutricionizma i dijetetike, Academy of Nutrition and Dietetics, 2016. godine je potvrdila da je uravnotežena veganska prehrana zdrava i preporučljiva za sve uzraste (Rapaport, 2016). Aktivisti za prava životinja tijekom godinâ dokumentirali su i dali javnosti na uvid dokaze o tome kako se postupa sa životinjama u industrijama mesa, mlijeka i jaja. Prihvaćanje životinja kao jedinki s vlastitom sviješću, emocijama i osobnošću i neprihvatljivosti njihove komodifikacije više nije novost. Dokumentarci kao što su „Zemljani” (Earthlings) i „Specizam” (Speciesism) umnogome su rasvijetlili tmurnu stvarnost postojanja i smrti domesticiranih životinja i nedosljednosti moralnih načela u ljudi, no kao i u svemu do sada, došlo je i do širenja raznih dokumentaraca o zdravlju koji nisu potpuno empirijski utemeljeni, a time i do neprovjerenih teorija i pseudoznanosti na svim stranama. Tako će tabor za meso zagovarati daljnje iskorištavanje životinja jer su naši pretci tako činili i zato što imamo očnjake, dok će tabor za biljnu prehranu tvrditi da smo svojom anatomijom biljožderi i da su mliječni proizvodi i med isključivo štetni za zdravlje. Iako postoje razne teorije i pretpostavke kako su se ljudi nekada hranili, istina je vjerojatno negdje između, kako je u svojem članku „Evoluirali da jedemo meso? Možda ne.” u Huffington Postu spekulirao liječnik i, kako sebe naziva, „bloger i entuzijast biljne prehrane” Shivam Joshi, oslanjajući se na nalaze raznih istraživanja o učincima prehrane na zdravlje. Joshi zastupa tezu da su ljudi izrazito prilagodljivi, i čije je svežderstvo bilo upravo spasonosno za našu vrstu s obzirom na okolnosti u kojima bi se naši pretci našli – bez obzira na to kakvi resursi bili na nekom određenom području, ljudi bi se prilagodili dostupnoj hrani. U svojim tvrdnjama pozvao se na znanstvene teorije o međudjelovanju prehrane i evolucije ljudi i na studiju o evoluciji ljudske prilagodbe na promjene u prehrani – koja opovrgava teoriju o postojanju paleolitske prehrane. Njegov je zaključak da je biljna prehrana ipak znatno nadmoćnija u odnosu na meso koje je štetno i u malim količinama (Joshi, 2017).

Uostalom, ako i zanemarimo etički aspekt, anatomija sveždera zbilja nije više bitna u današnjim uvjetima dostupnosti raznolike prehrane jer ne radi se više o preživljavanju u surovim uvjetima bez stalno dostupnih zaliha hrane, ma koliko kritičari pokušavali to prikazati kao neprestanu borbu na život ili smrt.

 

Ekologija i radnička prava

Ali žestoko suprotstavljanje veganstvu tu ne prestaje. Otvorimo li bilo kakav članak o biljnoj prehrani ili štetnosti industrije mesa, mlijeka i jaja i čitamo komentare ispod teksta, uvidjet ćemo vrlo brzo da osim predrasuda, provokacija i defenzivnih opravdanja za neveganski stil života, u javnosti prevladava poražavajuća neinformiranost. Iako je potvrđeno da je stočarstvo, odnosno industrijski uzgoj životinja za hranu veći uzrok emisija stakleničkih plinova nego ispušni plinovi u prometu, da se u toj industriji ogromne površine šuma i prašuma krče i obrađuju radi uzgoja soje i žitarica za prehranu životinja, uz mnogo veću potrošnju energije i vode (World Wildlife Fund, 2017), i dalje su učestale zablude da se to čini radi – vegana. Stoga će se biljnoj prehrani predbacivati da siromašni stanovnici više ne mogu nabaviti ni tradicionalno dostupne i hranjive biljne namirnice zbog porasta potražnje za njima, kao izravne posljedice veganstva.

Poznat je primjer kvinoja, žitarica s područja Anda koja je tisućama godina bila jedna od glavnih prehrambenih namirnica za lokalno stanovništvo. Zahvaljujući svom sastavu ona može u potpunosti zamijeniti meso kao izvor bjelančevina, čime je stekla popularnost i u razvijenim zemljama. Od početka 2000-ih kad ju je „otkrio” zapadni čovjek, uzgoj kvinoje doživio je pravi procvat u zemljama Južne Amerike. Počela je masovna proizvodnja da bi zadovoljila potražnju za izvoz, a to je značilo odmak od tradicionalnih metoda. Dolazi do prenamjene zemlje u poljoprivredne površine, žitarica se uzgaja i na nadmorskim visinama gdje to nije uobičajeno, od nekoliko tisuća sorti uzgaja ih se samo nekolicina najprofitabilnijih u pogledu količine uroda, a sadnja se obavlja gotovo bez prestanka, iako za dobivanje potpuno hranjive biljke zemljište treba ostaviti nekoliko godina na ugaru, što naravno utječe i na kvalitetu (Richardson, 2014). Logično, i cijena kvinoje je rasla. Došlo je do širenja glasina u medijima da više ni onaj dio autohtonog stanovništva koji ne uzgaja kvinoju ne može priuštiti kupnju te žitarice pa je primoran jesti hranu niže kvalitete i okrenuti se većoj potrošnji mesa. Zbog neprovjerenog činjeničnog stanja i pukih nagađanja javili su se i protivnici takvih teorija. Studija iz 2016. o utjecaju cijene kvinoje na ekonomski status stanovnika Perua pokazuje da se radi o pogrešnim pretpostavkama i da su rast cijene i veći uzgoj kvinoje pozitivno utjecali na dobrobit stanovništva – čak i stanovnici koji ne uzgajaju kvinoju profitiraju jer uzgajivači imaju mogućnost potrošiti više na proizvode i usluge neuzgajivača (Bellemare i dr., 2016). U studiji je također vidljivo da je cijena kvinoje osobito naglo porasla u 2013. kad je zabilježen i najveći pozitivan utjecaj na ekonomski status stanovnika, a u 2014. počela je padati i 2015. godine vratila se na svoju razinu iz 2012. U toj studiji je obrađen samo Peru, što ne mora biti slučaj i s ostalim državama u kojima se kvinoja uzgaja. Skupina autora 2012. izdala je kratku analizu u Journal of Agronomy and Crop Science u kojoj opovrgavaju prethodno objavljen tekst u kojem se tvrdi da neodrživi uzgoj kvinoje prouzročuje degradaciju zemljišta i narušavanje okoliša u Boliviji (Winkel i dr., 2012). Također, izrazili su zabrinutost da bi, prema njima netočne, tvrdnje o neodrživosti uzgoja kvinoje mogle dovesti do pada potražnje kod dijela potrošača u razvijenom svijetu i utjecati na prihode uzgajivača u Boliviji. Čini se da su dijelom i bili u pravu jer je izvoz iz Perua i Bolivije dosegao vrhunac u 2013., a zatim je potražnja počela opadati – iako razlog tome može biti i veća konkurencija iz drugih zemalja. Tekst iz Financial Timesa iz 2015. o poljoprivrednoj revoluciji u Boliviji zahvaljujući soji i kvinoji spominje doduše krčenje prašuma kao problem, no glavni mu je fokus gospodarski učinak (Mander, 2015). Ipak, ostaje dojam da se radi kratkoročnog profita ciljano ignoriraju i umanjuju moguće dugoročne posljedice za okoliš i bioraznolikost (Cherfas, 2016).

Nisu kvinoja i soja jedini problem, ima ih mnogo. Palmino ulje, odnosno mast, nalazi se posvuda – u keksima, krekerima, slatkišima, čipsu, pasti za zube, šamponu, deterdžentu za pranje suđa… Iako razne organizacije upozoravaju na izrazito štetan utjecaj krčenja prašuma u jugoistočnoj Aziji radi plantaža palmi na bioraznolikost, osobito Indoneziji gdje orangutani gube stanište i polako postaju ugrožena vrsta, čini se da će budućnost palmine masti još dugo biti zajamčena jer donosi profit i jeftina je zamjena za druga konvencionalna ulja (The Effects of Palm Oil. How Does Palm Oil Harm Orangutans and Other Wildlife?).

Avokado, koji je zadnjih godina slavljen kao zdrava zamjena za maslac i kreme za kolače, u regiji Petorca u Čileu gdje se masovno uzgaja za izvoz uzrok je nestašici vode uslijed skretanja prirodnih tokova prema plantažama, čime je stanovništvo postalo ovisno o dostavi vode u cisternama – kakav je tek utjecaj na okoliš i životinje može se pretpostaviti (Blythman, 2016; Voller, 2017). U Meksiku je avokado dodatan izvor zarade za mafiju, koja kontrolira uzgoj i izvoz (Ballesteros, 2017).

Sličan problem sa sušom prisutan je i u Kaliforniji koju je dodatno prouzročio uzgoj badema na ogromnim plantažama – oko 70 % badema na našem tržištu potječe iz SAD-a. Usprkos upozorenjima i negativnim posljedicama za okoliš, uzgajivači i dalje šire plantaže (Pickett, 2016; Saner, 2015).

Indijski oraščići prerađuju se za globalni izvoz najvećim dijelom u Indiji i Vijetnamu i mnogo manjim dijelom u Africi. U Indiji je taj sektor pružio mogućnost ženama da ostvaruju vlastite prihode, ali ne bez posljedica za zdravlje – posao uključuje višesatno sjedenje na zemlji i čišćenje oraha od dvostrukih ljuski, između kojih se nalazi kiselina koja nagriza kožu. Česti su prizori radnica s crnim šakama jer nemaju ni rukavice, a s vremenom pobolijevaju i od poremećaja kralježnice i zglobova zbog položaja tijela pri radu (Pereira, 2014; Lamble, 2013). U Vijetnamu je još gora situacija. Kako je izvijestio Human Rights Watch 2011. – u Vijetnamu indijske oraščiće čiste pod prisilom zatvorenici koji služe kaznu zbog ovisnosti o drogama, bez naknade i uz teške fizičke kazne ako odbiju raditi (Marshall, 2011). Nakon ovog izvještaja u globalne medije nisu doprle novosti u vezi s blood cashews, tako da se samo može nagađati kakva je trenutačna situacija. Osim robovskog rada zatvorenikâ, u Vijetnamu se ova industrija zadnjih godina počela modernizirati pa je Vijetnam Indiji preoteo vodstvo u izvozu zahvaljujući većoj produktivnosti i zdravstvenoj sigurnosti proizvoda, što je rezultat strojne obrade oraha. Posljedično, broj radnika u tom sektoru je smanjen – što se prelilo i u Indiju. Iako se u Indiji obrada i dalje oslanja većinom na ručni rad i obiteljsko zapošljavanje te je za razliku od strojne obrade gubitak iskoristivog dijela ploda manji, konkurencija iz Vijetnama dovela je do zatvaranja postrojenja za obradu u Indiji (India’s ‘Cashew Capital’ Loses Ground in Global Race, 2017).

Kokose na plantažama u Tajlandu i velikim dijelom Indoneziji beru makaki majmuni u vrlo teškim i robovskim uvjetima, a omiljeni su kao radna snaga jer su besplatni i mnogo brži u tom poslu nego ljudi (Winograd, 2015).

To su samo neki od mnogobrojnih i čini se beskonačnih primjera neekološke i neetičke proizvodnje i potrošnje hrane, a kad bi se dalje istraživale informacije o načinima opskrbe vodom, gorivom, električnom energijom, o izvorima obnovljive energije ili nabavi sirovina za elektroniku, došli bismo do poražavajućih podataka o njihovu utjecaju i na čovjeka i na okoliš i na životinje. Drugim riječima, u trenutačnom sustavu ne može se živjeti 100 % prema načelima veganstva, zbog čega definicija i kaže „koliko je moguće i praktično”.

(nastavlja se: 3. dio)

Objavljeno u Feminizam, Ljudska prava, Prava životinja, Ženska prava, Životinje | Označeno sa , , , , , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Negativni učinci suvremenih prehrambenih trendova na pokret za prava životinja (1/3)

(Tekst napisan za ekofeministički zbornik čiji je izlazak odgođen za 2019., a naposljetku je realiziran u rujnu 2020.)

Sažetak

Esej je kritika opsjednutosti clean eating-om (čistojelstvom) koja je prisutna u društvu otprilike jedno desetljeće (kod nas nešto kraće) i njezina utjecaja na veganstvo kao pokret i na žene kao aktivne i/ili pasivne sudionice u tom trendu prehrane. Problematizira se utjecaj čistojelstva na čestu pogrešnu percepciju veganstva kao zdravstvenog pokreta, a ne pokreta za prava i oslobođenje životinja zbog njegove sličnosti s plant-based, tj. isključivo biljnom prehranom u zdravstvene svrhe, i zbog pogrešne upotrebe pojma veganstva za takvu prehranu. Također se dotiče samog spornog naziva clean eating kojim se sugerira da je sve ostalo nečista hrana, kao i osobe koje se na taj način prehranjuju. Bavi se i štetnošću davanja prednosti skupim, „zdravim” namirnicama kao tipično veganskima i zanemarivanja svima dostupnih i lokalnih zdravih biljnih namirnica, što također odvraća potencijalne nove zagovornike veganstva zbog stvaranja negativne percepcije o pokretu kao elitističkom trendu među pripadnicima više i više srednje klase koji isključuje osobe s nižim prihodima. Te namirnice uostalom često nisu etički pribavljene jer velika potražnja za njima u zemljama podrijetla uzrokuje ekološke probleme (krčenje prašuma, intenzivna poljoprivreda i iscrpljivanje tla, preusmjeravanje vodotokova na plantaže i suše…) i nepoštovanje radničkih i općenito ljudskih prava, a ponekad i životinjskih (loši radni uvjeti u kojima se obavlja berba i obrađuju namirnice i s njima povezani zdravstveni rizici, rast cijene namirnice koja postaje nedostupna lokalnom stanovništvu, korištenje životinja kao roblja za berbu itd.). I na kraju, bavi se ulogom žena u veganstvu i problemima žena na zapadu u kontrastu s problemima s kojima se suočavaju žene u industriji iste te veganske hrane u zemljama u razvoju.

Čistojelstvo

clea

Screenshot pretraživanja Pinteresta s hashtagom #healthyliving

Prvi put susrela sam se s pojmom „clean eating” (čistojelstvo) prije pet ili šest godina. Instagram je koju godinu prije bio postao dostupan i običnim smrtnicima koji nemaju iPhone, dok je Pinterest kao nova društvena mreža doživio uzlet i nevjerojatnu popularnost diljem svijeta. Možda sam tražila recepte za kuhanje i uvijek nove savjete za neprekidno aktualnu staru borbu s kilogramima, možda mi je čistojelstvo samo od sebe privuklo pažnju jer teško je ignorirati trendove koji se s margina pretraživanja informacija na internetu polako uvuku u periferno vidno polje i svijest, osobito kad su popraćeni oku ugodnim ilustracijama i fotografijama, s naslovima u velikom retro fontu i ponudom lakih i brzih rješenja za ljepši i zdraviji život. Štogod bilo, marketing je bio uspješan. Djelovalo je jednostavno i logično: želite li biti zdravi, u formi, dugovječni i mladoliki – jedite cjelovitu hranu. Jedite čisto. Prerađena, industrijska i masovno proizvedena hrana dospjela je na crnu listu kao štetna za zdravlje. U paketu s čistojelstvom nalazile su se i druge stavke koje su zbilja korisne i preporučljive: savjeti kako vježbati i održavati tjelesnu kondiciju, načini rješavanja i izbjegavanja stresa, upozorenja o štetnosti namirnica i nekih sastojaka kozmetike, recepti za zdrava jela i kozmetiku kućne izrade. Osim toga, dobro je i za prirodu jer se promiču ekološka rješenja i organski uzgoj.

Ipak, nisam se mogla oteti dojmu da je slika lažna. Nakon mjeseci nailaženja na razne blogove i #foodporn fotografije, prikupljanja recepata, digitalnog pribadanja lijepih fotografija pedantno aranžirane hrane i savjeta iz fitnessa na Pinterestu („pinning”), sve se stopilo u jednoličnu sliku gotovo standardiziranih web-stranica, blogova, korisničkih računa na Instagramu, jednakog stila u svemu – od izgleda fotografija i načina pisanja pri kojemu da biste došli do samog recepta prvo morate skrolati kroz osobnu anegdotalnu priču autora (najčešće autorice) povezanu s jelom i kroz mnoštvo sličnih fotografija jednog te istog jela kadrom približenog pa malo udaljenog pa iz ugla malo pomaknutog udesno i tako 10-ak fotografija, preko kopiranja i ponavljanja tuđih recepata, da bi se došlo do zaključka da za takav način života treba i mnogo truda i mnogo novca. Mnogi/e blogeri/ce od toga su i ostvarili karijeru te posvetili svoje vrijeme stvaranju neprestano novih sadržaja i istraživanju novih načina za privući posjete, jer konkurencija neumoljivo raste, a pretraživanje na Googleu ima ograničen broj mjesta za one na vrhu.

I sama sam dijelom potpala pod utjecaj tog trenda i uvela neke promjene u svoju prehranu – štoviše, uvidjela sam njezine prednosti. Fizički sam se bolje osjećala i imala sam više energije, što je pozitivno utjecalo i na moje psihičko stanje – ali samo dok se nisam strogo držala takve prehrane. S vremenom bi manjak ugljikohidrata izazvao suprotan učinak, a povremeni čips, kolač ili čokolada učinili bi čudo za dobro raspoloženje. O sličnim učincima čitala sam i čula od istrajnih osoba koje su vrlo posvećene prehrani i fitnessu – da u navikavanju organizma na prehranu s niskim udjelom ugljikohidrata u toj apstinencijskoj fazi može nastupiti izrazita depresija, a jedna osoba sklona anksioznosti priznala mi je da joj se na takvoj prehrani stanje pogorša pa nije pogodno za nju. Budući da razne vrste prehrane prate strogo određena pravila, već i mali prijestup sam po sebi može izazvati osjećaj krivnje. Ako se uzme u obzir da se „prehrana” na engleskom kaže „diet”, a i kod nas se prevodi kao dijeta, neizbježne su konotacije ustezanja, odricanja i strogog režima prehrane. Dijeta će privući zabrinute za svoje zdravlje, a još više osobe koje imaju ili koje smatraju da imaju višak kilograma. Mnoge takve osobe imaju nezdrav odnos prema hrani koja im služi za emotivan bijeg od problematičnih situacija u životu, a dodatno obvezivanje na pridržavanje stroge prehrane i odricanja može samo još doprinijeti narušavanju ionako postojeće emotivne neravnoteže. Upada se u začarani krug u kojemu se od hrane očekuje da riješi cijeli niz problema koji mogu i ne moraju imati veze s prehranom.

Ortoreksija i popularnost dijetâ

healt

Hashtag #healthyliving na Instagramu

Nakon anoreksije i bulimije pojavio se novi poremećaj – ortoreksija, koju karakterizira opsjednutost ispravnom, zdravom prehranom. Paradoks je u tome da se radi upravo o suprotnom, jer osobe koje pate od ortoreksije pokazuju sklonost vrlo restriktivnom režimu prehrane i pretjeranim tretmanima koji su štetni za organizam, primjerice učestalo držanje posta, „čišćenje” sokovima, klistiranje i sl. U iscrpnom članku „How We Fell for Clean Eating” (Kako smo nasjeli na čistojelstvo) objavljenom na Guardianovom portalu u kolovozu 2017. autorica Bee Wilson opisuje slučaj mlade blogerice Jordan Younger koja je skupila poveću sljedbu nastupajući pod blogerskim nazivom „The Vegan Blonde”, i na kraju napustila veganstvo zbog pogoršanja zdravstvenog stanja koje je dugo zanemarivala u strahu da će razočarati svoje vjerne pratitelje. Odgovor publike na njezino iskreno priznanje bio je buran i podijeljen. Dio vegana odgovorio je žestokom kritikom, uvredama pa čak i prijetnjama smrću. Younger je izgubila tisuće sljedbenika i prozvana je prevaranticom jer je kratko prije svog javnog priznanja „izdaje” prodala velik broj primjeraka svog vodiča za čišćenje organizma. Skandal joj je pribavio još više pratitelja nego što je izgubila, koji nisu vegani ili čak kritiziraju veganstvo, a Younger se preimenovala u „The Balanced Blonde”. Ono što nikad nije izravno priznala i zbog toga joj dio publike ne oprašta, jest to da je njezina ortoreksija pravi uzrok pogoršanju fizičkog zdravlja, a ne veganska prehrana. Bila se hranila ne samo na biljnoj bazi, nego je isključila i neke mahunarke, velik broj žitarica, ulje, rafinirani šećer, sve vrste brašna, a provodila je prekomjerna čišćenja crijeva. Osim što je sebi uskratila bitne nutrijente, Younger je čišćenjem dodatno oštetila svoju crijevnu floru, zbog čega je počela patiti od probavnih smetnji i bolova u abdomenu. Naravno, sve je to pogrešno pripisano veganstvu kao neodrživom načinu prehrane pa je odlično poslužilo kritičarima kao primjer njegove štetnosti (kao i bebe koje umru od pothranjenosti uslijed roditeljskog nemara, pri čemu se potpuno ignoriraju mnogobrojni slučajevi djece koja se zdravo razvijaju na biljnoj prehrani od samog rođenja).

Više raznih „dijeta” izmijenilo se zadnjih petnaestak godina koje su bile popularne, i jedna za drugom padale su u zaborav dolaskom novih dijeta koje su se temeljile na novim teorijama koje su promovirala nova lica samoprozvanih stručnjaka za prehranu: UN dijeta, Dukan dijeta, prehrana po krvnim grupama… Makrobiotika je već tada bila na zalasku. U dobu društvenih mreža novi prehrambeni režimi lakše se učvršćuju i održavaju svoje mjesto na ovom vrlo živom i izmjenjivom tržištu. Mnogi pojmovi imaju svoje skupove i podskupove ili presjeke, tako da čistojelstvo podrazumijeva i razne vrste prehrane koje se međusobno ne podudaraju – npr. sirovojelstvo (ili sirovo veganstvo) i paleo dijetu. Prvo promovira isključivo biljnu prehranu bez termičke obrade kao vrhunski poželjan izbor za zdravlje; drugo se temelji na pretpostavci da su naši pretci jeli najzdravije moguće i uključuje meso koje mora biti iz kontroliranog, nemasovnog uzgoja (ili lova). Svjetska zdravstvena organizacija 2015. godine uvrstila je prerađeno meso među glavne uzročnike karcinoma, u rangu pušenja i azbesta, no u međuvremenu je taj podatak nestao s njihove službene stranice. Ostale su samo vijesti na drugim portalima i jedna stara objava pitanja i odgovara na službenoj stranici radi razjašnjenja te vijesti, u kojoj se organizacija ograničila u svojim izjavama na zamijećenu povezanost učestale konzumacije prerađenog mesa s većim rizikom od pojave kolorektalnog karcinoma (WHO, 2015). Od onda se ništa nije promijenilo, nezdrava i brza mesna hrana i dalje se masovno i agresivno reklamira za razliku od, primjerice, cigareta koje je zabranjeno reklamirati. Doduše, prema čistojelstvu stvorio se i otpor. Dospjelo je pod kritike zbog podsvjesne aluzije na to da prehrana koja se ne smatra „eating clean” potpada u „nečistu” kategoriju, kao i osoba koja se tako hrani, što sa sobom neizbježno povlači dojam elitizma koji se nažalost odražava i u samim popularnim web-stranicama i blogovima posvećenima takvoj prehrani, a vidljivo je i kod nas u Hrvatskoj. Suncokretovo ulje, pa čak i maslinovo, više nije poželjno – kokosovo ulje zavladalo je tom nišom na tržištu jer je „zdravo”, za razliku od ovih tradicionalno korištenih u našoj kuhinji. Soja kao kontroverzna biljka zbog raznih teorija da ne postoji soja koja nije GMO, kao i teorije da fitoestrogeni u soji narušavaju hormonalnu ravnotežu u ljudi, više nije slavljena zbog svoje hranjivosti i cjelovitog amino-profila, nego ju je zamijenila kvinoja. Indijski oraščići, koji su već postojali na tržištu, sada su apsolutni hit i neizostavan sastojak slanih umaka, veganskih sireva i slatkih krema, naročito u sirovim kolačima. Chia sjemenke, bademovo mlijeko, cejloski cimet, himalajska sol, tapioka itd. postale su učestale namirnice koje se mogu naći u receptima za zdravu biljnu prehranu. Sve su to namirnice za koje, iako im cijena s vremenom opada, koštaju mnogo više od proizvoda koji se mogu naći u lokalnoj proizvodnji ili iz uvoza pristupačnijih cijena. Nažalost, sve se to presijeca s veganstvom koje se zbog toga pogrešno povezuje sa snobizmom više i više srednje klase i među nižim klasama doživljava se kao običan modni trend.

IMAG8048

Ratatouille iz domaće radinosti

Što ćemo s veganstvom?

Dok se čistojelska biljna prehrana pretjerano bavi zdravljem, veganstvu zdrava prehrana nije u fokusu. Prema službenoj definiciji veganstva iz 1979. kako ju je sročilo Vegan Society, koje je još 1944. osnovao Donald Watson u Velikoj Britaniji, i koje je prvo registrirano vegansko udruženje u svijetu, jest ta da je „veganstvo filozofija i način života kojim se nastoji isključiti – koliko je moguće i praktično – sve oblike izrabljivanja životinja i okrutnosti prema njima radi prehrane, odjeće i u bilo koju drugu svrhu”1 (Definition of Veganism). Donald Watson bio je običan „čovjek iz naroda”, stolar po zvanju, a veliki ljubitelj životinja. Odrastao je u gradu, no svake je ljetne praznike provodio kod strica na farmi na selu, što ga je osvijestilo u pogledu odnosa čovjeka prema životinji kao robi i kao robu (Rodger, 2002).

Nažalost, i danas se veganstvo pogrešno tumači kao vrsta prehrane umjesto način života, te se zanemaruje da nema isto polazište i ciljeve kao biljna prehrana („plant-based diet”) – veganstvu je temelj etički impuls i isključivanje sudjelovanja u postupanju prema životinjama kao objektima, dok je biljna prehrana usredotočena isključivo na hranu, cilj joj je zdravlje i nema poveznica s načinom života izvan jedenja. No kako je prehrana glavni aspekt i jednog i drugog, oboje se u mainstream diskursu često shvaćaju kao sinonimi. Ne samo to, nego će i mnogi utjecajni blogeri, instagrameri, jutjuberi itd. za sebe rado reći da su vegani iako su samo na biljnom načinu prehrane. Veganstvo zvuči više „cool”, a i ostavlja dojam da je osobi stalo i do viših ciljeva kao što su prava životinja i ekologija. Stvarno se stanje otkrije kad se malo zagrebe ispod površine i kad se odaju osobni stavovi da ta prava životinja imaju granice – koje svatko određuje prema svojim proizvoljnim kriterijima, ovisno o tome što im se sviđa od objektivizacije životinja koju i dalje žele zadržati radi vlastite komocije. Veganstvo je kod mnogih aktivista postalo i identitet pa se u takvim slučajevima fokus pomaknuo sa životinja na same aktiviste, čime se opet izgubio smisao same ideje.

1 Slobodni prijevod autorice.

Nastavci: 2. i 3. dio

Objavljeno u Feminizam, Ljudska prava, Prava životinja, Žene, Ženska prava, Životinje | Označeno sa , , , , , , , , , , , , , | Ostavi komentar